Stravinja je zlo biće koje luta noću i može naškoditi čovjeku. Predaje ga izjednačavaju s vragom, a lokalno ga je stanovništvo sretalo u neobičnim situacijama. Ono plaši ljude i označava nešto loše, neki zastrašujući događaj.
Kazivanja koje su zabilježili Matija Dronjić i Rosana Šimunović na području južne Like, u lovinačkom kraju govore da stravinje imaju funkciju strašila.
Naziv stravinja koristio se za sve neobično, nepoznato, nerazjašnjeno i neobjašnjivo što se pojavljivalo u noćnim satima, točnije, od sumraka pa sve dok se pijevci ne oglase: A kažu dok pivci ne pivaju more se svašta desit. To jesam čula. E onda kažu sve stravinje ‘odaju, a kad pivci zapivaju svako biži na svoju stranu.
Prema nekim kazivanjima izgled stravinje karakterizira tajanstvena neodređenost, može se definirati kao čovjek, vukodlak, kao nešto nadnaravno. Veliko, ogromno, jako. Nije žena, nije ni muško. Drugi naglašavaju antropomorfan izgled ovog bića.
Kazivač iz Lipača (rođen 1947. godine) navodi kako je riječ o muškarcu, divovskom čovjeku kojega se viđalo noću u velebitskim šumama, a u Brnčevu se opisuje kao žena: Stravinja! To je isto ženska osoba. To je bila nekakva nakaradna, ružna stara žena. Ne znam kakva. Meni pričali da je užasna.
Pogotovo se naglašava stravinjin neatraktivan, gotovo groteskan izgled. Jedan Lovinčanin (r. 1928. godine) potvrđuje da je riječ o ženi, ali ju izjednačava s demonom: To su neke spodobe u vidu većinom žena koje su bile nakaradno obučene u neku prljavu, trošnu obuću. (…) To je kao demon. Kao neka prikaza koja je došla iz neba.
Stravinjom se smatralo i svjetlo (duša pokojnika) koje se prikazivalo na grobljima i uz mjesta na kojima se dogodila neka tragedija: Uglavnom se to svjetlo znalo događati di se, ljudi su pričali, di se nešto dogodilo, di se dogodila možda kakva eventualno tuča ili di je neko nekad u bivšem vremenu ubijen možda ili tako to.
Zabilježeno je i nekoliko kazivanja o povratku pokojnika među žive. Kazivačica iz Lovinca (r. 1929. godine) ispričala je kako je vlastitim očima vidjela svoju poznanicu: Umrla jedna žena u selu, al ja išla svaku večer k njima na sido uvečer i sad ima neko vrilce, voda i ja idem uz to brdašce do nji’ i ona ide preda mnom, bakica, niska, stara. Jedna Svetoročanka (r. 1931. godine) prisjetila se slučaja obitelji u kojoj je majka umrla nakon što je porodila sedmo dijete. Kada se udovac ponovno oženio, zaredali su se neobjašnjivi događaji: po kući je nešto stvaralo buku, a ljudi su govorili kako se majka vratila svojoj djeci. Kazivačica je zatim na polju srela najmlađe dijete iz te obitelji, koje je prestravljeno tvrdilo da ga majka doziva, nakon čega je on lijepo doša kući ni mrtav ni živ, nit su ga mogli razbuđivat. Bože, dva dana da je leža dok se to nije okrenulo djetetu.
Podatci iz Upitnica Etnološkog atlasa Jugoslavije potvrđuju da su nemirne duše također percipirane kao stravinje, a pogotovo ukoliko su ljudi bili zli za života. U nekim kazivanjima naziru se i elementi vjerovanja o vukodlacima, vampirima i fantastičnim bićima koje većina kazivača spominje u kontekstu stravinja. Kazivač iz Lovinca (r. 1928. godine) opisao je biće naglasivši kako ima krila te da je potkovan poput konja. Nekolicina kazivača navela je da je vampir isto što i vukodlak, a neki su ga izjednačili s vragom.
Fantastična bića duboko su ukorijenjena u vjerovanja i pripovjedačku tradiciju ličkoga ogranaka bunjevačke skupine naseljene na području današnje općine Lovinac. Međutim, ona danas predstavljaju gotovo zaboravljen element duhovne kulture kojeg se prisjećaju samo pripadnici starije generacije. Većina kazivača navela je kako su pričanja o nadnaravnim bićima, neobičnim pojavama i neobjašnjivim događajima prestala nakon Drugog svjetskog rata, odnosno sredinom dvadesetog stoljeća.
Kazivači rođeni nakon 1950. godine prisjećaju se tek fragmenata priča koje su tijekom djetinjstva slušali od baka i djedova te s nostalgijom zaključuju: Dok si mlad onda ne pamtiš, nije te ni brige za to što stari pričaju, kad ih nema onda bi želio sve znat.
