Ako se odvojimo od mitološke i mistične povijesti masonstva – ono se kao politička i društvena činjenica pojavljuje u osamnaestom stoljeću, najprije u zemljama sa jakom građanskom klasom, a onda prema istoku i jugu, gdje se širi među nezadovoljnim plemstvom i vojnim časnicima željnim društvene afirmacije. U Britanskom carstvu, prva povijesno nesporna slobodnozidarska loža radila je u Škotskoj, dok je prva ‘Velika loža’, krovna organizacija pod kojom su usuglašene četiri već postojeće lože, ustanovljena u Londonu 1717. godine.
Već 25 godina nakon toga, možemo biti sigurni da su Hrvati bili članovi-utemeljitelji masonskih loža u Beču. Riječ je o grofu Sigismundu Franji Gunduliću, grofu Josipu Kazimiru Draškoviću, te hrvatskom banu Franji Esterházyju.
Prvi Hrvat koji je, dokumentirano, postao starješina masonske lože je upravo Sigismund Franjo Gundulić (Gondola), 7. ožujka 1743. godine. Iz toga se vremenskog slijeda vidi da slobodno zidarstvo ne dolazi u hrvatske aristokratske i građanske krugove kao pomodna ‘novotarija’, već su ti hrvatski krugovi – integralni dio tadašnjih europskih političkih i intelektualnih tokova, pa se ideja masonstva prirodno širi u Hrvatsku praktički istovremeno sa afirmacijom u Zapadnoj Europi.
Prve lože
Prve lože na teritoriju Hrvatske nastaju nešto kasnije, inicijativom časnika – povratnika iz Sedmogodišnjeg rata. Na početku zadnje četvrtine osamnaestog stoljeća – masonstvo je već široko proširen fenomen u Hrvatskoj, jer lože rade u Glini, Varaždinu, Zagrebu, Osijeku, Križevcima, Rijeci…. Time nastaje potreba za stvaranjem Velike Lože u Hrvatskoj, koja bi okupila slobodne zidare, među kojima glavnu riječ vode istaknuti plemići, ali i svećenici.
U dvorcu Brezovica kraj Zagreba je na nizu radova od 22. do 24. lipnja 1775. godine utemeljena Velika provincijalna loža Hrvatske, koja je na svom početku okupila četiri lože – zagrebačku, glinsku, varaždinsku i križevačku. Govoreći današnjom masonskom terminologijom, ta je velika loža samonikla i ‘neregularna’, jer nije povezana sa nekom od velikih ‘matica’ u Britaniji, Italiji, Francuskoj ili Njemačkoj. Međutim, njena je društvena težina takva da joj se iduće godine pridružuje loža iz Bratislave koju vodi biskup Franjo Spleny, u kojoj također ima Hrvata, a do 1777. toj se masonskoj organizaciji, koju vodi grof Ivan Drašković, pridružuju i lože iz Budima, Praga i Temišvara.
Iz cijelog je tog povijesnog tijeka jasno da – suprotno uobičajenom mišljenju – Draškovićeva masonerija nije ‘strana agentura’ u Hrvatskim zemljama, nego organski dio europskih političkih događanja, i da se iz epicentra organizacije u dvorcu Brezovica svjetlost masonstva brzo širi prostorima Srednje Europe, prelazeći granicu Ugarskog dijela Habsburške monarhije. Ponovno inicijativom grofa Ivana Draškovića, 1781. održana je slobodnozidarska skupština u Pešti, gdje je utemeljeno sedam velikih provincijalnih loža, među njima i ona za Hrvatsku, Dalmaciju i Erdelj, koja je okupljala 12 loža.
Ekspanzija masonstva
Ta se ekspanzija masonstva događa u okolnostima uzavrelih i prevratničkih političkih događanja u cijeloj Europi – u kojima plemići, svećenici i istaknuti građani Hrvatskih zemalja, zajedno sa istomišljenicima iz Srednje Europe, traže promjenu društvenog okvira, čime masonerija, opet suprotno uobičajenim uvjerenjima, postaje alat borbe za nacionalnu afirmaciju.
Kako bi se ta borba ispravno razumjela, važno je uočiti razliku između Britanske i ‘kontinentalne’ masonerije. Na Britanskim otocima, slobodno zidarstvo od kojeg svoje porijeklo vodi današnja ‘regularna’ masonska organizacija, česti identificirana sa cijelim masonstvom (UGLE), brzo postiže svojevrsnu koegzistenciju sa vladajućom elitom. U kontinentalnoj Europi, slobodnozidarske organizacije ostaju dio revolucionarnih i prevratničkih društvenih struja, i nisu ujedinjene niti sinkronizirane, već različite grupe masona slijede sličnu metodu organizacije, ali disparatne političke agende.
