»Smatrao sam umjesnim započeti djelo о bilju Dalmacije, koliko mi to sile dopuštaju, zbog toga što se s velikom ljubavlju bavim proučavanjem bilja i što sam vrlo bogato područje svoje domovine u tu svrhu više puta prokrstario.«
Ovo je samo jedan maleni ulomak zapisa botaničara, pjesnika i kasnije dugogodišnjeg upravitelja čuvenog padovskog botaničkog vrta Roberta de Visianija koji je 1820. godine tijekom školskih praznika započeo istraživati, crtati i popisivati sve biljke Dalmacije.
Iz ljubavi, kako primjećuje Ivo Trinajstić sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu, Dalmaciju je zvao “Moja Domovina”.
Roberto Visiani je u razdoblju od 1837. do 1878. godine napisao djelo „Flora Dalmatica”. U tri toma, obradio je 2250 biljnih vrsta. Po prvi put je opisao 60 vrsta i 5 novih rodova biljaka. Prvi je zabilježio rigastu bekmaniju na području Drniša i u okolici Klisa pronašao endemsku biljku Dalmatinsko zvonce.
Jedan je od vodećih europskih botaničara XIX. stoljeća praktički čitav svoj znanstveni vijek proveo je u Padovi, gdje je bio profesor botanike na padovanskome sveučilištu, te upravitelj čuvenoga botaničkog vrta, najstarijega na svijetu.
Kada nije bio u Padovi, boravio je u Dalmaciji, često na rijeci Krki čiju je floru temeljito bilježio. Iako je u Dalmaciji i prije njega bilo domaćih i stranih putopisaca i botaničara koji su istraživali njezinu floru, većina ih se u području rijeke Krke zadržavala kratkotrajno.
Danas se smatra da je de Visiani dao osobit doprinos istraživanju flore područja rijeke Krke . Bio je rođeni šibenčanin, iz grada čiji su stanovnici većinom živjeli od zemljoradnje i ribarstva, pa je i u njemu i u njegovoj široj okolici vladalo opće siromaštvo.
Upravo u doba Visianijeva rođenja 1900. godine i njegove najranije mladosti prestala je, nakon pada Venecije, 400 godina duga mletačka dominacija, a u kratkom razdoblju što je slijedilo izmijenile su se austrijska i francuska vlast, te je Šibenik opet 1813. godine, nakon pada Napoleona došao pod vlast Austrije.
Obrazovanje i strast
Roberto Visiani pohađao je osnovnu školu i nižu gimnaziju u rodnom Šibeniku, a višu gimnaziju pohađao je i završio u splitskome sjemeništu. Slijedeći obiteljsku tradiciju, odlazi u Padovu, gdje 1817.-22. studira medicinu te postiže diplomu doktora medicine i kirurgije.
Međutim, kod mladoga se Visianija već zarana pobudilo osobito zanimanje za prirodu, pogotovo za biljke, odnosno za botaniku, što zapaža i profesor Bonati, profesor botanike na padovanskome medicinskom fakultetu, koji je Visianija ubrzo zavolio i njegovo znanje vrlo cijenio.
Prvi izleti
Tijekom školskih praznika, koje provodi u rodnome gradu Šibeniku, Visiani odlazi na duge botaničke izlete u njegovu užu i širu okolicu te skuplja i proučava bilje.
»U jesen 1820. prošao sam šibensko područje, obišao sam jedan dio trogirskoga primorja, a splitsku okolicu i Dalmatinsku zagoru sam samo letimično pregledao. Godine 1822. kroz isto to godišnje doba i sljedeću zimu pažljivije sam proučavao biljke između Šibenika i Trogira. Godine 1824, prošavši ponovno kroz ista mjesta, došao sam u Makarsku i popeo se na Biokovo …Kroz prošlo proljeće … pažljivo sam obišao dio priobalne Dalmacije, pošao sam na otok Brač, te istraživao klisure nad Omišem koje obiluju mnogim, vrlo rijetkim vrstama.«
Za istraživanje oplodnje vanilije, nagrađen je zlatnom kolajnom Hortikulturnog društva u Beču. Organizirao je prvu izložbu cvijeća u tadašnjoj Lombardsko-venetskoj kraljevini 1845., u čast 300. obljetnice osnutka botaničkog vrta.
U Botaničkom vrtu u Padovi, nastavio je rad svojih prethodnika, sadnjom cedrova, borova, magnolija, a izveo je i brežuljke s krivudavim stazama u engleskom stilu. Po njemu su nazvane biljke: Vizianijev vrisak (lat. Satureja visianni) i Vizianijeva modričica (lat. Asperula visianni).
De Visiani je umro 4. svibnja 1878. godine u Padovi, a pokopan je u Šibeniku. Njemu u čast, perivoj ispod trga Poljana u Šibeniku nosi njegovo ime.
