Opsada je trajala više od dva mjeseca i situacija je bila sve teža. U prvom naletu Beč nije pao i četvrt milijuna Osmanlija predvođenih velikim vezirom Kara Mustafom poduzelo je veliku opsadu austrijske prijestolnice. Trajala je odlučna bitka.
Položaj Beča bio je vrlo težak jer je za obranu imao 20-tak tisuća ljudi, a bečke utvrde nisu bile spremne za dugotrajnu opsadu. No, opkoljeni su se grčevito branili očekujući spas od Poljaka i Saksonaca s kojima je Austrija već prije sklopila savez protiv Turaka.
S druge strane, Turci su vjerovali u uspjeh jer je austrijski dvor uoči pohoda bio zaokupljen uređenjem odnosa s ugarskim velikašima i agresivnom politikom francuskog kralja Louisa XIV. na zapadnim granicama Njemačke. Osmanlije su najprije ratovale u Ugarskoj, a zatim su srednim lipnja stigli pod Beč.
Bio je 12. rujan 1683. i činilo se da Beč pred padom. Snage branitelja bile su na izmaku i gotovo u posljednjem trenutku na poprište bitke stigao je poljski kralj Jan Sobjeski koji je zapovijedao združenim savezničkim snagama.
Turci nisu izdržali iznenadnu navalu poljskih krilatnih husara konjice i pješaka te su 13. rujna 1683. u paničnom bijegu napustili položaje, opsadno topništvo i šatore pune napljačkanog plijena, izgubivši oko 20 tisuća, što mrtvih što ranjenih vojnika.
U redovima poljske vojske poginuo je i Juraj Križanić, hrvatski svećenik, teolog, pisac, jezikoslovac, glazbenik i političar koji se smatra jednim od najranijih pristaša panslavenstva.
Kad je čuo vijesti o strašnom porazu Turski sultan Mehmed Četvrti toliko se razljutio da je naredio beogradskom paši da mu u Carigrad pošalje glavu Kara Mustafe. Sam je počeo skupljati novu vojsku s kojom je nakanio ponovo pod Beč.
Do toga, međutim, nikada nije došlo. Kara Mustafa je pak, pobjegao u Beograd. Misleći na golem ratni plijen koji su Osmanlije u povlačenju ostavili, Jan Sobjeski je kasnije prokomentirao “kako je on najbliži rođak Kare Mustafe kada mu je ovaj ostavio toliki imetak.”
Poraz turske vojske bod Beča bio je posljedica trajnog opadanja i raspadanja turske vojno-feudalne države. Poslije poraza 1683. turska vojna sila stalno uzmiče pred koalicijskim protuosmanskim snagama koje čine vojske Austrije, Venecije, Poljske, Rusije i drugih zemalja.
