Proljeća i ljeta godine gospodnje 1643. godine mještani i činovnici područja pod gorom Medvednicom koje će stoljećima kasnije biti poznato kao Zagreb ostali su zatečeni korupcijskim skandalom koji je potresao tadašnju gradsku upravu. U njegovom središtu bio je tajanstveni Jakob Gasparini, ambiciozni sudac i beskrupulozni lopov.
U redove senatora koji su bili ekvivalent današnjih gradskih zastupnika uvukla se korupcija koju pronalazimo u starim spisima koji bilježe djelovanja gradskih čelnika doba kada su postojali zavađeni Gradec i Kaptol te okolna sela.
U dokumentu nazvanom “Memorandum” koji je nastao 26. kolovoza 1643. godine tijekom sastanka senatora i zastupnika općine raspravljalo se o parnici koju je gradski fiskus Marko Dudić zadužen za imovinsko – pravne poslove vodio protiv tadašnjeg suca Jakoba Gasparinija i njegovog pomoćnika u zločinu, gradskog senatora i vijećnika Stjepana Magiaradaya.
Memorandum otkriva kako je dvojac bez znanja ostalih senatora protuzakonito izdao zagrebačkim Isusovcima ispravu o nekoj sjenokoši koju je grad namjerio kupiti od Gasparinija. Kako je Gasparini postao vlasnik zemljišta koje je odlučio prodati Isusovcima a ne gradu dokument ne govori, no bilježi kako je prijevara tekla.
Uz pomoć bravara Pavla Kovačića dvojac je otvorio spremnicu velikog gradskog pečata koja se nalazila u crkvi Sv. Marka gdje su se čuvali važni dokumenti, uzeli pečat i zapečatili ispravu. Spremnica se inače čuvala na posvećenom, crkvenom tlu jer se vjerovalo kako će ta činjenica pomoći u odvraćanju potencijalnih lopova. U ovom slučaju, to se nije dogodilo.
Magiarady je nakon skandala odstupio s dužnosti, gradski su senatori odlučili bez odlaganja provjeriti sve spise koji su se čuvali u spremnici. Gasparini je međutim, svojom obranom još više zaprepastio. Smatrao je naime, da ono što učine gradski sudac, odnosno on sam, i bilježnik, zbog velikog ugleda koji uživaju, vrijedi više od svih postupaka i naloga čitave gradske uprave.
Potrgani pečat
Memorandum bilježi i kako je Gasparini senatorima pokazao razbijeni gradski pečat koji je koristio, te neke rastrgane dokumente koji su kasnije završili u gradskom arhivu. Osim zemljišta koje su prodali Isusovcima a ne gradu, spisi bilježe kako su usput zapečatili još neke isprave, poput jedne privatne kuće i zemljišta. Jednom kad je dokument dobio pečat, on je imao pravnu snagu i time je Gasparini zapravo mešetario zemljištima i povlasticama bez ičijeg znanja.
Jednom drugom prilikom koja je zabilježena u optužnici protiv Jakoba Gasparinija koja je nastala temeljem Memoranduma, teretilo ga se kako je u zamjenu za obećanu novčanu nagradu oko Stjepanovanja koje je godine 1643. padalo na datum 20. kolovoza iz gradskog zatvora na slobodu pustio tatove i zločince “Cigane Glagolju i Korolju, te ciganke Magdalenu i Uršulu koji su bili uhvaćeni u krađi”
Treća točka optužnice navodi kako je Jakob Gasparini cjelokupnu ušteđevinu gradske ubožnice koja je bila pohranjena kod Gradskih vlasti bez ičijeg znanja prenio svojoj kući i počeo trošiti novac. U trenutku kada je otkriven, u gradski arhiv vratio je samo “45 ugarskih forinta i 80 denara dok se za 34 ugarske forinte i 20 denara ne zna gdje ih je Gasparini potrošio.”
Trebala mu dva konja
Sljedeća točka optužnice koja se sastojala samo od dijela koja je bilo moguće dokazati, odnosno o kojima su postojala barem dva svjedoka, govori o tome kako je Jakob Gasparini bez znanja gradskih senatora s gradskog posjeda Hrašće kod Velike Gorice od kmetova zahtijevao da mu daju dva konja kako bi otputovao u Beč. Kraj optužnice sastoji se od poziva na raspravu u “u četvrtak, poslije blagdana Sv. Egedija koji je padao na 1. rujna.”
Što je bilo izrečeno na raspravi i kako je ona završila, međutim, nije poznato jer ti dokumenti više ne postoje. Optužnica i sva zlodjela za koje se Jakob Gasparini teretio kao da su nestali. Je li bio osuđen i kažnjen? Po svemu sudeći, nije.
Njegovo ime pronalazimo pet godina kasnije u vijeću senatora. Kasnije o njemu više nema spomena, o Jakobu Gaspariniju koji je prije ravno 375 godina postao najraniji zabilježeni korumpirani političar koji se izvukao i vremenom postao još samo jedno zaboravljeno ime u trošnim, stoljećima starim spisima.
