Lucije su žene koje u predvečerje uoči 13. prosinca lutaju selom plašeći, ali i darivajući djecu. Oblačile su se sablasno- u duge bijele plahte i rupce, dok bi lice napepelile, a zube, koji su stršali poput kljova, izradile od repe.
Pred zastrašujuća lica stavljale su tanjure sa svinjskim očima nad kojima je plavetnim plamenom izgarala rakija. No, kad završe plašenje, dolazi i naknada za pretrpljeni strah- bomboni ili slatko sušeno voće kojima daruju djecu.
Kako etnolog Vid Balog opisuje, u Prekodravlju su žene uoči blagdana svete Lucije vršile ophod selom na osebujan način, a neobični običaji koji su se na taj dan poštivali bili su neizostavni dio Božičnog razdoblja.
Tako je tradicija nalagala da se svo rublje koje se mora prati, opere do svete Lucije jer je nekada to bio vrlo težak posao, koji se obavljao na rijeci, a za Božićne dane bilo je ionako previše posla oko pripravljanja hrane, kolinja ili ređenja hiže.
To su sve poslovi koji su bili ženska obaveza i vrlo naporni, stoga je dobrodošlo vjerovanje da sv. Lucija postaje vrlo opake naravi ako se poslije njezinog blagdana pere. Na sv. Luciju sije se pšenica, kako je i danas posvudašnji hrvatski običaj. Vjerovalo se da se tako može saznati koje će žito iduće godine najbolje roditi.
Lucija zaštitnica očiju
Lucija dolazi od latinske riječi lux, lucis što znači svjetlo, stoga sv. Lucija simbolizira svjetlo u zimskoj tami i navješćuje Božić kao rođenje Svjetla. Nakon njezina blagdana, dani postaju sve duži o čemu govori i izreka Sveta Lucija, mrak ubija.
Štuje se kao zaštitnica očiju, slijepih i nevino osuđenih. O životu sv. Lucije pouzdano se zna jako malo. Ona je jedna od posljednjih žrtava velikog progona kršćana za vrijeme cara Dioklecijana.
Kao o mnogim drugim svecima, tako je i o njoj nastala legenda prema kojoj je nakon čudesnog ozdravljenja svoje majke odlučila život posvetiti Bogu, što je razbjesnilo njenog zaručnika koji ju je odmah prijavio vlastima. Kako je bila ustrajna u svojoj vjeri, vojnicima je bilo naređeno da je ubiju.
Mučenica
Svezali su je i upregli u jaram, ali je nisu mogli pomaknuti s mjesta. Pokušali su je spaliti, ali vatra ju nije niti dotakla, pa joj je krvnik probo grlo bodežom i ona je umrla. Prema drugoj legendi samoj je sebi iskopala oči i poslala ih zaručniku, a Djevica Marija zauzvrat ju je obdarila još ljepšim očima. Zadivljen njenom vjerom, mladić je i sam postao kršćanin.
Blagdan sv. Lucije slavi se diljem Hrvatske i prožet je brojnim tradicijama s magijskim značenjima što se povezuje s činjenicom da se do uvođenja gregorijanskog kalendara taj dan smatrao najkraćim u godini. Od tog dana preostaje još dvanaest dana do Badnjaka te se prema tim danima gatalo kakvo će biti vrijeme slijedećih dvanaest mjeseci: Kakav je dan, takav će biti mjesec.
U koprivničkom su se kraju na dan sv. Lucije pravile glave od bundeve, s izrezanim očima, ustima i nosem. Nataknule bi se na kolac i nosile do prozora sobe u kojoj ima zločeste djece.
U Slavoniji, djevojke koje su željele saznati hoće li se, i za koga, uskoro udati, ispisivale su imena svojih izabranika na dvanaest papirića te bi svaki dan jedan bacale u peć. Na papiriću koji je ostao pisalo je ime budućeg muža, a otvarale bi ga i pročitale ime ženika tek nakon polnoćke.
Oni koji su željeli vidjeti vještice morali su na sv. Luciju početi izrađivati tronožac koji bi ponijeli u crkvu na polnoćku. Kad bi se na njega stalo za vrijeme podizanja, vlasnik bi mogao prepoznati vještice jer su se one u tom trenutku okrenule prema vratima.
No moralo se imati sjemenja maka, pšenice ili prosa koje se razasipalo putem do kuće, jer bi ga vještice morale pokupiti što bi ih usporilo da ne sustignu i rastrgaju onoga koji ih j raspoznao. Umjesto stolčića u nekim bi se selima uzeo štap koji se svaki dan zarezivao tako da je do Badnjaka imao dvanaest zareza pa se pomoću njega na polnoćki moglo pogađati tko su vještice koje kravama oduzimaju mlijeko.
Nekoć su na sv. Luciju bili prisutni ophodi skupine dječaka lucijaša s upaljenim svijećama u dugovratim tikvama. Kad bi se spustio mrak, obilazili bi selo od kuće do kuće, kucali po prozorima, plašili manju djecu i recitirali lucijašku pjesmu:
“Luca je žedna, Luca je gladna, Gledajte je što je jadna! Njena usta na `ranite, Njeno grlo napojite, A i nama udilite! U kuće vam sreća bila, To vam đeca poželila! Domaćice tebi fala, Što nam tvoja ruka dala!”
U selima kao što su Tomašanci kraj Đakova postojao je i običaj baba Luca. Netko iz susjedstva prerušio bi se u zgurenu babu sa štapom i lopaticom za žar koja bi dolazila u kuće tražiti od djevojaka da joj pokažu ručne radove. Ako nisu bile vrijedne i nisu imale što pokazati, baba Luca je prijetila da će im sažgati prste.
