U našim krajevima narod je u davnim vremenima vjerovao u nadnaravne sile, čarolije, vradžbine i čudesa. Iako je u bogatim plemenitaškim, građanskim, pa i trgovačkim krugovima vladala poprilična raskalašenost, sudstvo je čvrsto vjerovalo u demonske sile i uz potporu javnog mnijenja krenulo u lov na vještice i demone.
Posljednja dva desetljeća 17. stoljeća, u vrijeme započinjanja najnemilosrdnijih progona vještica, u znaku su nerodice i vremenskih nepogoda (1685. godine mraz je o Ivanju uništio cijeli godišnji urod, a crvi su podgrizli korijenje žitarica).
Skupoća je velika, prijeti i glad, a da zlo bude još veće, potres je uništio Zagreb, što zapisuje i povjesničar Pavao Ritter- Vitezović u svojoj „Kronici” za godinu 1686. -”Deveti dan Travna Potresz blizu Zagreba, 4 puti ov dan, 12. dan pako Rosnyaka dva puti potresz je bil.”
Za svo to zlo, narod je morao naći krivca, a to je u ona teška, nesigurna i zla vremena bilo i više nego lako: za sve je kriv nečastivi koji se prikazivao u najodvratnijim likovima demona Belzebuba (gospodara pakla), Inkubusa (demona želje) ili Marchociasa (krilatog vuka koji vlada nad trideset legija vještaca i vještica).
Nesigurnost je sveopća, napetosti rastu, po gradovima se rade popisi sumnjivih žena, mahom starica i udovica, koje bivaju uhićene i bačene u vlagu i mrak pljesnivih tamnica, a sve zbog klevete da su krive za vještičarenje. Slijepo se vjerovalo i da vampiri i vukodlaci na raskrižjima vrebaju svoje žrtve, pa se noću nije putovalo. Među pukom kružile su najmaštovitije, a opet „istinite” priče i događaji. Vjerodostojni svjedoci vidjeli su goleme armade žaba krastača, grdobe i nakaze, najčešće bez glave, što su putovima, poljima i lugovima bez straha tumarale usred bijela dana. Čuli su se jauci gospodara voda (vodenjaka) dok je đavao na plodne njive bičem tjerao krda miševa i puhova. Iako su hrušti svake treće ili četvrte godine do grana izjeli lišće voćaka, priče o golemim crvima i bijelim muhama, zasigurno, nisu imale ozbiljnije osnove.
Ne treba dvoumiti da su i Crkva, a i svjetovne vlasti strogo zabranjivale čaranje i nošenje magičnih amuleta koje su kažnjavali i smrću. Nerijetko se događalo i da narod uzme u ruke „pravdu” i sudi tobožnjim copernicama, koje je smatrao krivcima za svoje nedaće. Ti su progoni u onim nesretnim vremenima uzeli toliki mah da je zagrebački biskup Martin Borković 1686. godine, velikom varaždinskom županu Emeriku Erdödyu poslao pismo u kojem zahtijeva da se „uvede redoviti sud za copernice”, da ih „neuka svjetina sama ne hvata i ne spaljuje…”
Sve do kritičnih godina potkraj 17. stoljeća vještica je mogla biti uhićena i predvedena u tamnicu i mučilište na temelju prijave jedne ili više osoba kojima je dotična „copernica” svojim čarobnjaštvom počinila štetu. No, od 1698. sudstvo se mijenja: na torturi optužena odaje niz svojih sudionica, pa je tada sudac istražitelj sve okrivljene mogao predvesti sudu, što je izazvalo lavinu lančanih procesa.
Došavši pod udar torture, vještica bi sve priznala, što se smatralo potvrdom svemoći suda. Tortura je znala trajati satima kao što se dogodilo u slučaju „vještice” Marijane Vuginec iz Zeline koja je 16. prosinca 1751. godine postavljena na mučila u šest i četvrt ujutro, a skinuta je tek sutradan u jedan i pol.
Osamnaesto stoljeće u znaku je okrutnih i žestokih progona vještica, koji na stratišta u sjevernoj Hrvatskoj dovode tisuće mučenica. Kako bi se takvoj praksi dao legalitet, stvoren je „pravni” sistem koji u strahu pokornosti drži narod i kojeg suvremenici opisuju kao „mračnu sjenu koja se provlači državnim „stepeništima” habsburške vladavine u našim krajevima.”
Lomača u Donjoj Stubici
U službenom izvještaju koji je 11. lipnja 1746. godine podžupanu Zagrebačke županije podnio plemićki podsudac Petar Mrzljak, govori se o rezultatima istrage koju je Mrzljak provodio među donjostubičkim seljacima koji su samovoljno spalili „copernicu” Jelu Futakovicu.
Prema izvještaju, 29. svibnja 1746. godine kmetovi su digli halabuku na donjostubičkome trgu pri Svetome Trojstvu u Zagrebačkoj županiji. Na duhovsku nedjelju u predmisno doba, podigoše ovi dolje navedeni i još neki uz veliku halabuku vičući zađoše u kuću neke Jele Futakovice, koja stanuje u blizini Lijepe Vesi, a inače je kmetica gospodina baruna Kulmera…
Seljaci su jadnu Jelu bili optužili da je kriva što je grad potpuno uništio sav godišnji urod. Dovukli su je na donjostubički trg, gdje su je svezali uz trlicu (drvena sprava poput velikog noža), a zatim su je odveli u nedaleki kamenolom, gdje je pred nekoliko godina bila postavljena lomača o koju su je privezali, a lomaču zapalili. Jela je, unatoč tome što je već sva obgorjela, uspjela raskinuti užad i i u plamenu pobjeći. Seljaci su je dostigli, dovukli do lomače, ponovno svezali uz drugu lomaču, gdje je jadnica „ispustila dušu i konačno izgorjela.”
Mrzljak je popisao sve one koji su bili izvršioci ovoga groznog djela. Najvećim krivcem proglašen je kmet Jura Hižak, koji je ljude tjerao batinom da pogube Jelu, a zatim još nekoliko njih koji su vješticu vezali o lomaču. Iz izvadaka konačnih kaznenih postupaka koje je protiv sudionika ovog nezapamćenog zločina proveo sud Zagrebačke županije vidi se sljedeće- Nikoli Horvatu, Ivanu Kraljecu, Stjepanu Dupelu i Luki Lukincu (koji su na mukama priznali svoj zločin) krvnik je na donjostubičkome trgu, u prisutnosti seljaka, utisnuo u čelo sramotni žig.
Ivan Hrenak je uglavljen krivcem da je baš on doveo ovu ženu do lomače; kad je htjela pobjeći, pograbio ju je; kad je pala, užetom ju je svezao. Osuda je uključivala da Hrenaku krvnik na mjestu zločina „pogubi” glavu, koja će zatim biti obješena na „galge”, dok će mu tijelo biti razapeto na kotač.
Andriju Ključaričeka, kmeta Petra Mrzljaka sud je kaznio na sljedeći način: Iako naprijed navedeni optuženik nije prilikom preslušavanja na mukama, osim prijašnje svoje dobrovoljne izjave, ništa novo prikazao…, sud ga je osudio na relativno blagu kaznu. S obzirom na to da je već dovoljno mučen, krvnik će ga uz prisutnost puka zbog „ljudomorstva”, javno na donjostubičkom trgu užarenim željezom obilježiti na čelu sramotnim pečatom.
Posljednjoj trojici „isplatio” je pun broj šiba (trideset), dok su Horvatu šibe oproštene jer ih je već platio mučenjem.
Ovakve su presude onima koji su se samovoljno upuštali u „love na vještice”, trebale poslužiti i za primjer tadašnjem narodu i pokazati kako postoje sudovi kojima je vješticu bilo potrebno prijaviti, sve kako bi oni umjesto naroda nesretnicu mogli dalje progoniti.
