Pucanje iz kubura za Uskrs duga je zagorska tradicija koja ima status nematerijalne kulturne baštine, a običaj traje od davne 1523. godine.
Pradavni običaj pucanja u Uskrsno vrijeme povezan je uz doživljaj vojničke straže sa Isusovog groba, kad je uz tutnjavu potresa Isusov grob ispražnjen uskrsnućem.
Taj običa najprije je zaživio u pregradskoj župi, u mjestu Kostelo koja je najprije uspostavljena na području grofova Celjskih i kasnije Keglevića. Danas oon živi u manifestaciji “Kostelska uskršnja pištola” koja se održava u
Tada su se upotrebljavale su se kubure i mužari, kojih je prema zapisima bilo i u vlasništvu pregradske crkve, sa barutom domaće proizvodnje. Župski ljetopis bilježi i pogiblje pucača uslijed rasprskavanja cijevi i mužara.
Prava revija pucača u Pregradi je bila prema župskim zapisima na Uskrsnu subotu kod večernjice kad se uz procesiju slavilo Isusa uskrsnuloga Gospodina.
Inače, u gradu Pregradi djeluje udruga “Složna kubura Pregrada” koja je obnovila je tradiciju, te sada za vrijeme Uskrsa i Uskrsnih blagdana redovito učestvuje u slavljima. Danas udruga broji 120 kuburaša – članova po skupinama diljem župe Pregrada. Udruga u svojem vlasništvu ima i tri topa.
Inače, u Pregradi se nije uvijek blagonaklono gledalo na običaj pucanja za Uskrs.
Kako navodi predsjednik Složne kubura Pregrada Slavko Ilković, “Želja naših djedova za slavljem pucanjem u čast Isusova uskrsnuća bila je jača od svih zabrana. Po predajama naših djedova za Austrougarske monarhije uoči Velikog tjedna po selima su financi provjeravali po kojim mjestima, odnosno, dvorištima ili klijetima, se puca tako da su takve slučajeve prijavljivali vlastima ili bi oduzimali kubure, a u potonjem je znalo biti i tučnjava.
Nakon pada Austrougarske 1918. i formiranja Jugoslavije, ništa bolje ne čeka pucače. I dalje se nastavlja diktatura žandara koji su pratili kada su se pucači vraćali s Uskrsne mise i oduzimali im kubure da bi ih kasnije prodavali.
Nakon dolaska Titove Jugoslavije 1945. za Uskrs se moglo pucati u Pregradi, a tada su i djelatnici milicije pucali iz vatrenog oružja. I sljedeće godine se moglo pucati, da bi već 1947. godine to potpuno zabranili i to ne znajući da su zabranili vjerski običaj i tradiciju župljana. Usprkos zabrani, nastavlja se pucati kod kapele sv. Ane u Gornjoj Plemenščini sve do 1991. godine kada se običaj vraća u Pregradu nakon 44 godina zabrana.”
