Nekadašnji veliki posjed Ambroza ml. Vranyczanyja u zagrebačkom naselju Botinec mjesto je gdje se novoimenovani ban Josip Jelačić 1848. godine uputio u povorci u Zagreb na ustoličenje.
Danas je posjed zapušten i jedva vidljiv s ceste, a raskoši i minulim vremenima još svjedoči jednokatna kurija s obiteljskom kapelom. Riječ je o zaštićenom kulturnom dobru koji je bio dio velikog imanja, na kojem su 1862. postojale još tri zidanice, te uređeni perivoj i vrt.
Kuriju u Botincu dao je graditi hrvatski ban Ignjat Gyulay početkom 19. stoljeća kao depandansu imanja Brezovica, a bila je u vlasništvu Ambroza ml. Vranyczanyja koji je koristi kao ladanjsku kuću. Kasnije ju Vranyczany poklanja svojem zetu Ivanu Burattiu.
Ambroz ml. Vranyczany potječe iz hrvatske plemićke obitelji podrijetlom iz srednjovjekovne Bosne čiji su članovi u posljednjim desetljećima 19. i početkom 20. stoljeća bili vlasnici nekoliko važnih baroknih dvoraca u Hrvatskom Zagorju. Imali su bogat društveni život, a njihova je svakodnevica, uz zabave i opremanje dvoraca i perivoja, pratila način života stare aristokracije.
Plemićka obitelj posjedovala je i imanja oko Karlovca i Severina na Kupi, posjed Rakitje u blizini Zagreba i Kastav. U Zagrebu su izgradili nekoliko palača koje su kasnije poklonili gradu ili hrvatskom narodu. Tako su Ambroz ml. i njegova kći Klotilda, udana grofica Buratti, bili vlasnici i palače Dverce na Gornjem Gradu.
Ambroz je bio pripadnik karlovačke grane obitelji, poznat kao trgovac i dobrotvor, bio je pristaša Ilirskog pokreta i “blizak prijatelj” bana Josipa Jelačića. Rođen je 1801. u Starom Gradu na Hvaru, a preminuo u Ragazu u Švicarskoj 1870. godine. U vrijeme bana Jelačića, vršio je funkciju načelnika financija (državnog blagajnika) te je u zagrebačkoj kovnici, na njegovu inicijativu 1849. godine kovan “križar”, bakreni novac u vrijednosti od jednog krajcara. Proglašen je barunom 29. travnja 1862. godine.
Osnovao je i prvo dioničarsko društvo u Hrvatskoj i bio najgorljiviji pobornik gradnje željeznica, sam je platio nove tehničke pokuse da bi se povoljnije riješilo prometno pitanje. Financijski je pomogao osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) i kazališta te drugih kulturnih i nacionalnih institucija.
Uz Ljudevita Gaja i Ivana Kukuljevića Ambroz je bio član odbora koji je 1848. predložio Josipa Jelačića za bana. Zato ne čudi činjenica da se prije svoje instalacije ili ustoličenja na Trgu Sv. Katarine na Gornjem gradu gdje je održana prva sjednica Sabora, ban Jelačić odmorio na njegovom posjedu u Botincu. O tome 1942. godine piše Joseph von Neustädter u svojoj knjizi „Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848.”
„Dana 4. lipnja (1848) u 11 sati prijepodne otišao je ban u Botinec, gdje se nalazila ladanjska kuća gospodina Ambroza Vranyczanyja, tri četvrt sata daleko od grada i lijevo od karlovačke ceste. Tamo je objedovao u društvu Franje baruna Kulmera, Ambroza Vranyczanyja, Ivana Kukuljevića i Piškorca, kako bi dao vremena svojoj golemoj pratnji da se svrsta u povorku, kojoj je trebalo četvrt milje da se poreda u taj trijumfalni mimohod.”
O posjedu u Botincu pisao je i hrvatski književnik Antun Gustav Matoš: „Sjećam se kad posadiše mladi park oko kuće u Botincu, dobru pokojne barunice Buratti. Ondašnja božićna drvca, ondašnji badnjaci pretvoriše se u veliko drveće.”
Kurija je danas u privatnom vlasništvu, zarasla je u korov i ulaz nije moguć. Obližnja kapelica potpuno je devastirana i prekrivena grafitima. Naljepnica koja bi trebala pokazati njezino stanje nakon potresa nije uočljiva, pa je i pitanje jesu li ovaj skriveni posjed statičari uopće obišli.
Čini se kako danas samo drveće svjedoči nekadašnjem sjaju imanja koje se nalazilo na glavnoj cesti između Brezovice i Zagreba.
