Dokazivanje trovanja oduvijek je predstavljalo pravi izazov u sudskoj medicini. Od najranijih dana kirurzi su proučavali rane uzrokovane otrovnim strelicama ili ugrizima otrovnih životinja, a primalje raznim abortivnim sredstvima, kontraceptivima i ljubavnim napicima.
U pravilu, za prepoznavanje zločina trovanja ni kirurzi ni primalje nisu imali dovoljno znanja. Priroda zločina trovanja tražila je specifično znanje medicinskog vještaka koji je, uz postojanje kaznenog djela trovanja, trebao utvrditi i vrstu primijenjenog otrova kako bi u dokaznom postupku njegovim posjedovanjem ili nabavom mogli povezati počinitelja sa zločinom.
Bez obzira na to što su u 18. stoljeću mnoga otkrića na području kemije pomogla objašnjenju fizioloških procesa, prvi kemijski testovi za dokazivanje otrovnih supstanci pojavili su se tek sredinom 19. stoljeća.
Do tada su na sud pozivani medicinski stručnjaci koji su svoje iskaze temeljili na organoleptičkom pregledu (primjenom ljudskih osjetila) i biološkom testiranju sumnjive materije na životinjama. Primjerice, testiranje potencijalno otrovne materije radi usporedbe znakova trovanja u sudskoj praksi talijanskih gradova izvođeno je najčešće na psima, ali su korištene i kokoši, golubovi, svinje, pa čak i mačke. Ti pokusi, međutim, nisu smatrani sigurnim dokazima zločina trovanja.
Kazneno-pravni sustav Dubrovačke Republike
Prema istraživanju koje je provela Neda Kovačić u svojem doktorskom radu “Medicinska vještačenja u postupcima kaznenog suda u Dubrovniku u 18. stoljeću“, medicinska vještačenja su svojom brojnošću i sadržajem omogućila raznovrsne analize koje su nadopunile sliku kazneno-pravnog sustava Dubrovačke Republike.
Kovačić je uvidom u veliki broj slučajeva, između ostalog, istražila kako su sudu prezentirani oni elementi medicinskog izvještaja koji su mogli utjecati na tijek suđenja i donošenje presude. Izdvojili smo dio istraživanja koji se odnosi na trovanje.
Odredba “O trovačima”
U 18. stoljeću sastavljači Statuta Dubrovačke Republike predvidjeli su da će zločin trovanja biti teško dokaziv te su dali mogućnost knezu da provede postupak kojim bi se utvrdila nevinost ili krivnja. Odredba u Statutu je naslovljena „O trovačima“ (De herbariis) i glasi:
„Koja god osoba počini trovanje ili zlodjelo trovanja od kojeg bi netko mogao umrijeti ili sići s uma, a uzmogne se dokazati da je od trovanja umro ili sišao s uma, neka se spali, a ako taj ne bi umro ni sišao s uma, neka gospodin knez prosudi (kako će ga kazniti). A ako zlodjelo trovanja i ne bude dokazano, ali o njemu postoji sumnja, neka gospodin knez, po svom nahođenju, provede postupak o tom zlodjelu.”
Otrovna torta od trava
Najstariji podatak o istrazi provedenoj u slučaju trovanja na području Dubrovačke Republike nalazi se u pismu stonskog kneza iz 1373. Naime, optužena Radoslava je tortom sačinjenom od trava, prema izjavama svjedoka, otrovala četiri osobe.
Da se radilo o trovanju knez je zaključio prema izjavama svjedoka o simptomima koje su imali svi koji su jeli tortu: odmah im je bilo zlo, tijekom noći nastupili su jaki bolovi u želucu i snažno povraćanje.
U roku od dva dana svi su umrli, a nakon smrti pojavila se i nadutost. Radoslava, koja je bila noseća, u istrazi je priznala da je napravila tortu od trava, ali je poricala da ju je ona dala jesti otrovanima.
Razlikovanje simptoma bolesti od trovanja bilo je ključno pitanje u određivanju uzroka smrti u dokaznim postupcima kaznenog djela trovanja na dubrovačkom kaznenom sudu.
Postupak dokazivanja otežavalo je praznovjerje i siromašna opservacija svjedoka koji su simptome bolesti poput povraćanja, osipa i vrućice i redovni fenomen truljenja ljudskog tijela nakon smrti tumačili znakovima trovanja. Stoga su suci u dokaznom postupku nastojali dobiti mišljenje stručnjaka.
Trovanje povodom prerane smrti
Najranije poznato sudjelovanje dubrovačkih medicinskih vještaka u istrazi sumnje na trovanje povodom prerane i nagle smrti mladog vlastelina Jera Martoličinog Ghetaldija zabilježeno je u dubrovačkim dokumentima 1640. godine. Sumnja da ga je otrovala pala je na njegovu sluškinju Marušu Nikolinu, koju je navodno tukao.
U dugotrajnom postupku u kojem su svjedoci opisivali simptome trovanja kod umrloga poput crnih noktiju i kose koja se mogla lako iščupati, odlučnu riječ kojom je Maruša bila oslobođena krivnje imali su gradski fizici Lorenzo Agnelo, Giovanni Martino i Thomaso di Puca.
Oni su pred sudom dali u odvojenim izjavama svoje mišljenje, temeljeno samo na simptomima bolesti, da je smrt nastupila uslijed „prirodnog oboljenja, otrov nije bio uzet na usta već se razvio u tijelu oboljelog od naravnih sokova“
Sumnja na trovanje pogačom
Kada je do dubrovačkog kaznenog suda stigla dojava o sumnji na trovanje, suci su određivali da se uputi medicinski vještak (brijač, fizik ili kirurg) pregledati otrovane osobe. U slučaju smrtnog ishoda u udaljenom mjestu, suci upućuju brijača s nalogom da „otvori leš“ kako bi ustanovio uzrok smrti.
Po povratku, poslani vještak je podnosio kancelaru usmeni izvještaj u kome detaljno opisuje kada i kamo je išao, gdje je i u kakvom stanju zatekao žrtvu te nabraja simptome koje je sam opazio ili je o njima saznao od žrtve i drugih prisutnih osoba.
Na kraju izvještaja donosi svoje mišljenje o tome da li utvrđeni simptomi mogu biti znakovi trovanja.
Primjer takvog postupka zapisan je u knjizi tužbi 24. ožujka 1717. godine. Kaznenom sudu stiže obavijest konavoskog kneza da su Petar Kalaš, njegova žena Stane i kćer Mare iz Dunava u Konavlima žrtve kaznenog djela.
Sumnja se na trovanje nekom pogačom, koje se očitovalo u nadutosti, bolovima u želucu i povraćanju. Pismu je priložena vrećica s brašnom od kojeg je napravljena pogača.
Kako bi provjerili stanje otrovanih, suci odlučuju u Konavle poslati brijača Matu da ih pregleda. Po povratku, 6. travnja 1717. brijač Mato sudu podnosi izvještaj da je u Konavlima zatekao oca Petra i kćer Maru u krevetu, a Petrova žena Stana je bila dobro i „na nogama“. Petra je detaljno pregledao i našao mu otečene obje noge iznad stopala i malo oguljenu kožu na dlanu lijeve ruke. Za natečenost tvrdi da može potjecati od vrućice, ali i od otrova bilo koje vrste. Vrućice više nema i Petar je izvan životne opasnosti.
Osim toga, Petar se tužio da mu je nekoliko dana bilo „kao da su mu ispečena usta”, no Mato je ocijenio da su usta potpuno zdrava. Potegnuo ga je za kosu, koja se“čvrsto držala”. Mara je isto bila bez vrućice i kosa joj se čvrsto držala, samo je na lijevom bedru u veličini dlana i pol imala mrlje „kao riblje ljuske“, za koje je brijač izjavio da mogu potjecati od otrova. Troškovi odlaska brijača Mata u Konavle „prema odluci sudaca kriminala radi prepoznavanja jesu li oboljeli bili otrovani“ iznosili su 10 groša.
Trovanje djevojčice pogrešnim liječenjem
Prepoznavanje otrovne supstance u dokaznom postupku imalo je važnu ulogu povezivanja počinitelja sa zločinom. Posjedovanje ili nabava otrovne materije mogla je biti presudna u donošenju odluke o krivnji. Stoga su suci određivali da se sumnjiva materija donese na sud kako bi ju pregledale stručne osobe. To su redovno bili gradski fizici.
Dana 27. rujna 1710. knez iz Konavala obavijestio je pismom suce Kaznenog suda u Dubrovniku da je umrla Marija, kći Petra Zlovečere, iz Rudeža (Pridvorje). Njen otac Petar je konavoskom knezu izrazio sumnju da je djevojčica otrovana.
Na poziv kaznenih sudaca Petar Zlovečera, otac žrtve, dolazi u Dubrovnik 7. studenog 1710. da bi ispričao što se dogodilo. Pri tom izjavljuje da je tvar u krpici kojom je Anica Ljubišić pokušala izliječiti njegovu kćer od šuge, ali je liječenje nesretno okončano smrću djevojčice, bila bijela.
Petar je sucima predao krpicu s ostatkom inkriminirane materije. Po nalogu suda pozvani su da pregledaju i prepoznaju otrovnu materiju gradski fizici Sismit i Bogašinović. Fizik Sismit izjavljuje da se radi o risigalu (ealgar, mineral arsenova sulfida) koji je prije bio u prahu, a sada u komadu, tako da je izgubio prirodni izgled.
Da bi vidjeli da li se radi o risigalu, predložio je da se izvrši pokus na nekoj životinji. Ako bi životinja uginula, smatrao je da bi dijete, posuto otrovom po glavi, moglo umrijeti ako je otrov dođe u dodir s njegovom krvi.
Pokus je napravljen tako da su usitnili sumnjivu materiju, pomiješali s brašnom i napravili tijesto koje su dali pijetlu da jede. Pijetla su zatvorili i promatrali narednih pet sati. Kako pijetlu nije bilo ništa, drugi dan su ga pustili na slobodu. Nakon dva dana zatvorski ključar Mijo javio je da je pijetao ipak uginuo.
Pozvan je fizik Sismit, koji je uginulog pijetla otvorio i ustvrdio da je uginuo od otrova. U predželucu pijetla našao je dio onog tijesta i nekoliko zrna ječma koje je pijetao naknadno pojeo, a koja nisu bila razgrađena. Sismit je smatrao da je smrt nastupila kasno jer je otrov bio slab, no Kovačić naglašava da je Sismit pogrešio u prepoznavanju otrovne supstance. Naime, risigalo je narančasto crvene boje. S druge strane, u izjavi fizika Bogašinovića jasno je zapisano kakve je boje bila sumnjiva materija. Nakon što ju je pregledao, Bogašinović je izjavio da su „bijeli komadići živo vapno, a žuti prašak orpimento, koji je otrov, ali ne previše snažan. Smrt uzrokuje u većoj količini.
Fizik Bogašinović je očigledno bolje poznavao otrovne supstance od fizika Sismita, no to za ovaj kazneni postupak nije bilo presudno. Suci nisu dalje istraživali porijeklo otrovne supstance. Iako je trovanje dokazano biološkim pokusom i vizualnim pregledom tvari kojom je do trovanja došlo, kazneni postupak se nakon vještačenja nije nastavio.
Iako su dokazni postupci bili dugotrajni i skupi, a medicinski vještaci u većini slučajeva sa sigurnošću tvrdili da je žrtva otrovana, niti jedan postupak nije okončan presudom, zaključuje Kovačić u svojem radu. Do trovanja je dolazilo uslijed različitih, najčešće nesretnih okolnosti kao što su nepažnja i neznanje.
