Vještice su od pamtivijeka simbol zla i čarolija, a vjerovanje u čarobnjačke pojave i ljude koji su u uskoj vezi s tajnovitim silama, nije zaobišlo ni hrvatske krajeve.
U vještice i vračeve podjednako su vjerovali nepismeni ljudi kao i oni kojima je bilo povjereno da vode državu. Danas tomu svjedoče stari zapisi koji spominju razne događaje iz kojih saznajemo da su naši preci itekako vjerovali u nadnaravno.
Hrvatski povjesničar i kanonik kaptolski Adam Baltazar Krčelić u svojem glasovitom djelu „Annuae sive historia” iznosi, između ostalog, i niz bilješki o vješticama i praznovjerju. Krčelićev ljetopis tako slovi kao dragocjen izvor za povijest osamnaestog stoljeća, s mnoštvom podataka o prilikama u Hrvatskoj, osobito o seljačkim i krajišničkim bunama.
Ovo memoarsko djelo pisano teško razumljivom „barbarskom” latinštinom, vjeran je i pomalo ciničan opis tadašnjega zagrebačkog društva i političkih zbivanja u Zagrebu i Hrvatskoj. Autor ih je pedantno i predano vodio punih devetnaest godina, odnosno od 1748. do 1767. godine.
Najzanimljiviji od svih tih slučajeva vezanih uz vještice i praznovjerje jest onaj iz godine 1765., koje Krčelić opisuje u detalje. Opis navodnog pojavljivanja duše iz čistilišta on započinje ovako: Plemić Aleksandar Jelačić ima zidanu kuću u podgrađu na Harmici kod kapelice sv. Spasitelja (na mjestu gdje je i danas kapelica podno nebodera na Jelačićevu trgu u Zagrebu). Njegova je prva žena bila rođena Malenić. Ona mu je, osim više sinova, rodila i kćer Konstanciju, koja je prije nekoliko godina umrla kao odrasla djevojka. Govorilo se da se često u toj kući u Zagrebu jasno vidi ta pokojnica kako šeta hodnicima i gleda kroz prozor i da se čuje kako u podrumu podiže buku…
Slijedi opis događaja koji upravo podiže kosu na glavi: u toj je kući stanovala „vdovica” i „varašanka” Kristina, kojoj se 24. „marciuša”, dakle, uoči Blagovijesti, zbio neobičan događaj: pošto je dobro zakračunala vrata, Kristina je pošla na spavanje. Odjednom je osjetila kako je u snu dira vruća ruka.
Prestrašena udovica prenula se od sna i zamijetila da pored nje leži pokojna Konstanca koja je Kristinu smirila, rekavši joj neka se ne boji i neka isporuči njezinu ocu Aleksandru da je može spasiti iz čistilišta ako krene na hodočašće u Mariazelli i u Kostanjeviću na Krki. Nakon toga prikaza je nestala, a jadna je „vdovica” ostatak noći probdjela u molitvi!
Jedva je dočekala zoru te se odmah uputila ocima kapucinima, gdje se ispovjedila i primila svetu pričest. Svojem je ispovjedniku ispričala o noćnom događaju, i ovaj joj je obećao da će o „slučaju” pisati plemenitom Aleksandru Jelačiću. Smirena, Kristina se vratila kući, a kad se htjela presvući za rad, upozorio ju je mali „crnoškolac” (tako su se tada nazivali gimnazijalci koji su posjećivali kaptolsku „crnu školu”) da joj je nagorio oplećak koji je upravo skidala. Zagledavši se bolje, Kristina je na oplećku primjetila nagorjeli otisak ljudske ruke. O toj čudnoj pojavi odmah je obavijestila gospu Hadrović, sestru kanonika Krčelića, a mali „crnoškolac” rastrubio je sve to po školi, pa je za čudnovati otisak ubrzo saznao čitav grad.
Zabrinut zbog slučaja, gradski je senat uputio na lice mjesta tri svoja izaslanika, a oplećje je predano Krčeliću, koji dalje piše: Vidio sam na njemu vrlo jasan otisak ženske ruke, s pet prstiju sa žilama i živcima, kakvi su obično na ruci. Sve sam pomno pregledao i zaključio da to nikako nije učinio neki bakropisac, jedno, jer se ovdje nitko ne razumije u to umijeće, drugo, jer je otisak bio pripaljen, a najviše pak, jer je taj dio oplećka bio trošan. Da se, naime, tu radilo o prijevari izvršenoj s pomoću spomenutog umijeća, nužno bi se te žice bile ili pokidale ili zapalile, a to se nije dogodilo. Tada sam pokušao isprati taj znak, ali je nakon pranja bio još crnji. Ne znajući što bih zaključio, i kako sam na temelju potvrde gradskog magistrata doznao da je Kristina poštena žena, a nipošto varalica, preporučih joj neka šuti i nikomu to ne pokazuje, nego samo ako joj eventualno naredi biskup ili njegov vikar. To sam joj rekao zato da je ne bi obuzela tašta slava i da ne bi pala u zanos.
No, oci kapucini, kao i „priprosti i neuki ljudi”, uzeli su Kristinin oplećak da ga pokažu svojem provincijalu koji je trebao uskoro posjetiti Zagreb. Nakon njegova dolaska oplećak zajedno s pismom poslaše plemenitom Aleksandru Jelačiću, a ovaj, u želji da ispuni zavjet, pošalje Kristinu s njezinim rođakom, nekim Matačićem, na hodočašće.
Prvo su posjetili cistercitsku zavjetnu crkvu u Kostanjevici na Krki, gdje su tamošnjem fratru ispričali cijeli slučaj. Prije povratka taj im je fratar izdao pisanu potvrdu o tome kako je, dok je služio svetu misu, vidio da je duša pokojne Kostancije uzletjela put neba.
Poslije Kostanjevice, Kristina i Matačić otišli su u Mariazell, gdje su također dobili potvrdu o uzletu pokojničine duše u nebu. Te potvrde o uzletima duše u nebo izazvale su sumnju „plemenitog gospodina” Jelačića, pa je neko vrijeme namjeravao da od Kristine zatraži povrat potrošena novca, no budući da ova za svoje hodočasničko putovanje nije primila nikakve naknade, odustao je od prvotnog nauma. Kao razuman čovjek, Krčelić je na kraju opisa tog događaja zapisao: To sam opisao kako se dogodilo, a sam Bog može to objasniti.
