fbpx
Bezoar je bio protuotrov koji su vračevi, čarobnjaci i iscjelitelji ljubomorno čuvali, stigao je s istoka i kažu, imao čudotvorna svojstva
Mitovi i legende

Bezoar je bio protuotrov koji su vračevi, čarobnjaci i iscjelitelji ljubomorno čuvali, stigao je s istoka i kažu, imao čudotvorna svojstva

06.02.2020. Ivana Horvatek

Bezoar je bio jedan od najtraženijih lijekova i čarobnjačkih artikala kasne srednjovjekovne i barokne farmakopeje i vračarstva. Njegova je upotreba bila toliko „svestrana” da gotovo nije bilo lijeka ili čarobnog napitka koji u sebi nije sadržavao bezoar.

Najviše je tražen kao protuotrov, iako je po mišljenju tadašnjih znanstvenika služio i kao izvrsno sredstvo za čišćenje krvi i mokraćnih putova, liječenje srčanih bolesti i vrućine, a nerotkinjama je vraćao plodnost.

Bezoari su zapravo nakupine djelomično probavljenih ili neprobavljenih tvari koje ne mogu proći kroz želudac. Te nepravilne kuglice, koje se stvaraju u probavnim organima nekih preživača, plaćale su se suhim zlatom. Bezoaru se pripisivala nadnaravna moć, o njemu je napisano mnoštvo rasprava, no unatoč svim nastojanjima, nije poznat način njegove pripreme.

U ljekarništvu i pri vračanju veoma se cijenio, gotovo više od zloglasne mandragore. Bezoar je „proizvod” istoka; prvi su ga kao protuotrov upotrijebili Arapi, koji su ga prilikom svojih osvajačkih pohoda donijeli i do Europe.

Liječnik i florist Schurtz zabilježio je 1673. godine arapsko tumačenje postanka bezoara u kojem opis njegovog nastanka graniči s fantastičnošću: bezoar naime, nastaje u očnim kutovima jelena, i to samo pod posve određenim uvjetima. U probavnom sustavu jelena žive neki proždrljivi crvi koji izgrizaju njihovu utrobu.

Da bi se oslobodili nemilih napasnika, jeleni traže i žderu zmije ljutice, čiji otrov ubija nametničke crve, ali ujedno ugrožava i jelene. Da bi spriječili pogubno djelovanje zmijskog otrova, jeleni, sljedeći svoj urođeni nagon, do očiju zaranjaju u hladne vode gorskih potoka i u njima ostaju i po nekoliko dana, sve, dok djelovanje otrova ne počne jenjavati.

Foto: Bezoari u nekadašnjoj rezidenciji Dinastije Wittelsbach u Münchenu/Wikimedia Commons

Posljedice otrova očituju se tako što jeleni rone suze izmiješane sa smolastim tvarima, no te tvari ne otječu sa suzama već se talože kao okruglaste tvorevine (veličine oraha) u kutovima jelenjih očiju. Nakon nekoliko dana jelen izlazi iz vode i trlja glavom o koru drveta i tako se oslobađa bezoarskih kuglica.

Uz taj istočni bezoar, koji zovu i „orientalis” postojao je i zapadni ili „occidentalist”. Ovaj posljednji nastajao je u želucu peruanskih vikunija koje su pojele neke otrovne trave. I opet su životinje, u nastojanju da spriječe djelovanje otrova, slijedile svoj urođeni nagon: pojele bi protuotrovne trave (koje tadašnja farmakopeja naziva bezoarskim travama), čiji bi se sastojci u obliku kamena taložili na dnu želuca.

 

Po nekim istraživačima, bezoar se dobiva od određene vrste koze koju su nazivali bezoarskom kozom. Te su koze brstile lišće nekog nepoznatog grma s okruglastim izraslinama koje suse, dospjevši u želuce koza, pretvarale u bezoar. Uz niz drugih, postojalo je i tumačenje uglednog francuskog ljekarnika i kemičara Nicolasa Lemeryja, koji je tvrdio da bezoar nastaje od praha jetre i srca zmija otrovnica.

Drevni zapisi spominju bezoar Marsa i Jupitera, mineralni i fosilni bezoar, bezoar iz majmuna i još puno sličnih besmislica. No najduže se zadržalo mišljenje da bezoar ipak nastaje u želucu preživača. I dok se istočni bezoar sastojao od kolesterina, žučnih bojila i stvrdnutih masnoća. Zapadni, nastao u želucu vikunja sastoji se od soli kalcija i magnezija i od fosforne kiseline; ovo su potvrdile kemijske analize.

Stavljen na plamen, istočni bi bezoar izgorio bez ostatka šireći miris sličan ambri; trljanjem o podlogu ostavljao je žućkast trag, a osnovna mu je boja maslinasta. Što je kuglica bezoara bila veća i tvrđa, to mu je i cijena bila veća. Zapadni bezoar, onaj od vikunija, valjda zbog soli, nije na plamenu potpuno izgarao.

Foto: Bezoari izloženi u njemačkom muzeju u dvorcu Heidelberg/Wikimedia Commons

Čarobnjačka i ljekarnička svojstva bezoara dizala su mu cijenu gotovo u nedogled. Postoji priča da je maurski kalif svojem liječniku za kuglicu bezoara poklonio prekrasnu palaču u Cordobi, druga je pak kuglica bezoara u Indiji prodana za golemu svotu od dvije tisuće funti terlinga. Jagma za bezoarom zbog vjerovanja u njegova nadnaravna svojstva i moć je bila uzrok najrazličitijih umovanja: ljekarnici su svoje sastojke krstili zvučnim i primamljivim imenom „bezoardicus”, iako u njima, najčešće, nije bilo ni trunka bezoara.

Podvale i tržište

Drugi su pak kupovali manje komadiće bezoara, koje bi zatim sitno mljevene miješali s ilovačom, ambrom i moškatom, a zatim bi tu smjesu s pomoću biljnih ljepila oblikovali u bezoarsku kuglicu i tako zarađivali velike svote. Da bi izbjegli njihove podvale, i „kupci” su pronašli načine kako da im doskoče. Probušen užarenim željeznim predmetom, pravi je bezoar davao dim, a patvorina bi navodno sagorijevala bez dima. Pouzdaniji način dokazivanja sastojao se u tome što bi domaćoj peradi u hranu sasuli otrov, a zatim joj davali bezoar. Ako životinja ne bi uginula, bio je to dokaz da nije riječ o patvorini.

Bezoar se spominje i u našim krajevima: u listopadu Anno Domini 1578. dubrovački gradski oci pozvali su gradskog ljekarnika Roka da se očituje o valjanosti nekog protuotrova. Roko je pokus s pticama udvostručio tako što je zatrovao dvije kokoške, a samo je jednoj dao bezoar. Ako je životinja koja je primila bezoar ostala živa, lijek je prihvaćen kao ispravan.

Vjera u svestranu i nadnaravnu moć bezoara zadržala se doista dugo, sve tamo do godine 1808. kada je Napoleon Bonaparte od perzijskog šaha na dar dobio veliku „glavu” bezoara.

Car je bezoar dao na stručnu analizu glasovitom kemičaru Claudeu Louisu Bertholletu, koji je analizom dokazao da se skupi poklon sastoji od smola i kalcijevih soli, na što je car čudnovati dar bacio u kamin. Tako je nakon nekoliko dugih stogodišta, završen mit o čudnovatoj i nadnaravnoj moći bezoara.

 

literatura: Tomislav Hruškovec, Đavlu zapisane- O vješticama u Zagrebu i Hrvatskoj