Hrvatska se u ranom 16. stoljeću našla na udaru velikog Osmanskog carstva te ni jedan njezin dio nije ostao pošteđen. Također se na udaru našlo i hrvatsko plemstvo za vrijeme bitke na Krbavskom polju 1493. godine kada je i započeo veliki hrvatsko-turski Stogodišnji rat. U toj bitki život je izgubio i ban Emerik Derenčin što je označilo propast hrvatskog plemstva. Turska vojska, tada sastavljena poglavito od Vlaha, imala je zadatak da sve pretvori u pustoš, a ljude odvede u roblje. Nakon uvođenja turske uprave, život stanovništva značajno se promijenio. Sva osvojena hrvatska područja bila su uključena u jednu administrativnu cjelinu, beglerbegat Bosnu.
Neki izvori tvrde da je postojala zaštita za nemuslimansko stanovništvo koja se očitovala u novcu, ali i nevršenju radnji koje bi išle na štetu nove islamske uprave. Posebno je poznato da se turski harač prikupljao s najvećom okrutnošću te da su nerijetko prikupljači postajali bogati ljudi koji su iza sebe ostavljali opustošena sela, polja i kuće.
Među mnogobrojnim patnjama i stradanjima iznimno je težak bio i Danak u krvi –odvođenje kršćanskih djevojaka u hareme a mladića u janjičare. Sultan Murat II. 1420. godine uveo je „Danak u krvi“ (adžami-oglan-prijevod strani sinovi) kojim su prikupljani kršćanski dječaci iz osvojenih zemalja, kako bi se stvorila elitna vjerna robovska vojska –janjičara.
Pod nadzorom lokalnog beglerbega ili sandžakbega, u svakom selu navedeno povjerenstvo pozivalo je svu mušku djecu između sedme i osamnaeste godine života i njihove očeve kao pratitelje te biralo samo one dječake koji su im se činili fizički i psihički sposobnima. Danak u krvi, odnosno Devširma je u 16. stoljeću provođena svake treće, pete ili sedme godine, ovisno o potrebi za nove sluge na dvoru, u vojsci i državnom aparatu.
Pored toga cilj je bio da se ne stvori aristokracija koja bi mogla ugroziti sultana. Stoga su prikupljana samo nemuslimanska djeca. Svake pete godine iz Carigrada su, u porobljene južnoslavenske zemlje, dolazili komesari/poreznici zvani tjelosnici, te su išli od mjesta do mjesta, a svaki domaćin morao je kazati točan broj djece i pokazati ih komesaru. Zanimljivo je za spomenuti kako su Osmanlije ipak imali određene standarde prilikom odabira nemuslimanske djece. Bošnjaci su im bili omiljena meta, Ruse su smatrali nemirnim i izdajničkim ljudima, Židove su doživljavali samo kao trgovce, a Rome nevrijednima i prljavima.
Pritajivanje je bilo najstrože kažnjavano. Nije postojao propis koliko se iz jedne kuće može uzeti djece. Svaki je komesar po svom nahođenju uzimao onoliko najzdravije i najljepše djece koliko mu je trebalo. Kršćani su svojim dječacima odsijecali prste, učili ih da se pretvaraju gluhonijemima, tetovirali im križeve i na druge ih načine spašavali od odvođenja u janjičare. Sustav ubiranja danka u krvi počeo se gasiti početkom 17. stoljeća, a potpuno je nestao koncem toga stoljeća. Od 15. do 17. stoljeća sa Balkana je, dankom u krvi, odvedeno dvije stotine tisuća do tri stotine tisuća dječaka.
Janjičari su uz spahije činile glavnu granu osmanske vojske. Ime im dolazi od turskih riječi yeni çeri, što prevedeno znači ,,nova vojska“. Bili su kapukulu- „sluge sultana“. Odgajani su za službu u vojsci i vladinim institucijama te su postali privatna stajaća vojska koja je s lakoćom pobjeđivala kršćansku i feudalnu vojsku. Janjičari su se nakon vojne službe mogli oženiti muslimankama i tako su njihovi potomci bili oslobođeni iste sudbine. Bili su naoružani isprva lukom i strijelom, a kasnije od 15. stoljeća vatrenim oružjem.
Nisu svi janjičari služili u prijestolnici. Određeni broj janjičara bio je stacioniran u različitim gradovima, odnosno tvrđavama, prije svega u pograničnom području, djelomično zato da odbijaju neprijateljske provale, a djelomično zato da u slučaju eventualnih nereda nastupe kao sila reda i preduhitre pobunu provincijske sile. Procjenjuje se kako su janjičarski odredi 1475. brojali oko 6000 pripadnika, da bi im broj do 1528. narastao na 27 000. Do 1591. brojka je još porasla do 48 000, da bi 1806. njihov broj premašio 100 000 pripadnika.
U vrijeme mira nisu primali plaću. U ratu su zapovjednik i ostali časnici dobivali postotak na plaću i opskrbu četa i po pravu su nasljeđivali vlasništvo umrlih janjičara. To je dovelo do zlouporabe od strane nekolicine časnika, što je dovelo do slabljenja discipline u tolikoj mjeri, da su janjičari s vremena na vrijeme bili optuživani za svakakve oblike bahatosti i zlostavljanja. Postali su svojevrsno pretorijansko tijelo koje se počelo miješati u dvorski život i vladine poslove, pa su tako u nekim razdobljima koristili svoju moć kako bi svrgavali i birali sultane kako god je njima odgovaralo. Sultan Selim II. ih je pokušao ukinuti 1807., ali je zbog tog svrgnut. Nakon još jedne pobune, sultan Mahmud II. je odlučio napokon da ih se 1826. riješi, tako što ih je, njih 30 000, dao pogubiti.
Poznati vojskovođe i ratnici
Prvi kojeg treba spomenuti je vezir Mustafa, rođeni Slavonac, oženjen sestrom Sulejmana Veličanstvenog koji je nedavno postao sultan. Kad je Sulejman krenuo u ponovno osvajanje Rodosa, mornaricu s posadom od 10 000 vojnika predvodio je Mustafa, no nakon neuspjele opsade 1521. poslan je za namjesnika u Egipat. U toj je borbi sudjelovao i Ferhat –paša, veliki veziri rođeni Šibenčanin, koji je vodio 15 000 janjičara. Nakon provala u grad, opljačkali su i oskvrnuli crkvu sv. Ivana na sam Božić.
