Varaždin je u svojoj povijesti imao dva katastrofalna požara koji su svaki put gotovo do temelja uništili najveći dio grada- njegove palače, crkve i kuće građana. Ta dva požara izazvali su bizarni, istiniti slučajevi koji su po svojoj neobičnosti ostali ne samo zapisani u službenim dokumentima varaždinskog Gradskog magistrata, nego i zapamćeni u narodu koji ih je dalje prepričavao.
Jedan takav požar koji se dogodio 1776. godine, prekinuo je funkciju Varaždina kao glavnog grada Hrvatske (1767. -1776.). Povijesni dokumenti koji su se isprepleli u legendu kažu da je taj strahoviti požar izazvao jedan obični “škaf”, drvena posuda za napoj i prasica”. Priča govori o Jakobu Verčeku, 14-godišnjem dječaku, kmetu iz susjednog Sračinca koji je sa prijateljima na dan 25. travnja 1776. godine na gradskom imanju gasio vapno u ulici Dugi konec.
U odmoru, kmetovi su zapalili vatru kako bi na njoj nešto pripremili nešto za jelo no ona se uskoro rasplamsala. Kad je Jakob Verček to vidio, uzeo je posudu, odnosno škaf u kojem je inače stajao napoj za svinje. Kada je jedna krmača vidjela Jakoba kako uzima njezin “škaf”, odmah je potrčala prema njemu. Jakob je počeo bježati pa je zaboravio na vatru koju je uskoro zahvatila cijelo imanje, a zatim se tjerana vjetrom, usmjerila u pravcu središta Varaždina. Druga pak, verzija priče govori kako je Jakob od krmače bježao sa cigarom u ustima koja mu je ispala u slamu i tako uzrokovala požar.
Gorjele su crkve, zvona su umukla, a ljudi su bezglavo bježali na sve strane. Grad je gorio i drugi dan. Kada se vatra konačno smirila, Varaždin je pružao tužnu sliku. Izgorjelo je gotovo 400 kuća, brojne crkve, samostani i plemićke palače. Istraga je ubrzo otkrila krivca tog strašnog požara. Jakob iz Sračinca dobio je u svojem selu 12 udaraca batinom, a isto toliko i na glavnom trgu požarom uništenog Varaždina.
Povod ranijem požaru koji se dogodio 1665 godine bili su vukovi što su navodno došli preko Drave u Varaždin iz susjednog Međimurja, kao i ljudsko praznovjerje. O tome govori i gradski protokol varaždinskog Gradskog magistrata iz 1665. godine koji se čuva u Arhivu grada Varaždina, a objavio ga je povjesničar Rudolf Horvat u svom rukopisnom djelu „Povijest grada Varaždina” početkom 20. stoljeća.
Vukovi „krivi” za požar
Vjetrovito jutro Uskrsnog ponedjeljka godine Gospodnje-1665. Gospođa Uršula, supruga uvaženog varaždinskog purgera Grge Horvatića u ulici Brodovski konec, spremala se otpremiti svoju stoku na proljetnu ispašu. Trava na varaždinskim ledinama tik do same obale Drave već je bila zelena i sočna. I dok je ona tako pripremala svoje stado, javi joj se susjeda te kada je saznala što Uršula namjerava, upozori je da na ispaši pripazi na vukove. „Odakle vukovi u Varaždinu?”– upita je iznenađena gospođa Uršula? „Da, Da”, reče joj susjeda, „preplivali su nekako Dravu, došli iz Međimurja i sada lutaju dravskom šumom. Mogli bi zaklati stoku. Pripazi!” „Bilo bi najbolje”, dalje će susjeda, „stoku malo zakaditi dimom, a ponajbolje tamjanom, što će vukove odvratiti od stada.”
Uršula ju posluša i počne kaditi svoje koze, krave i ovce. A kako je puhao silan vjetar, odnio je iskru na krov Uršuline kuće koja je planula. To se dogodilo oko 7 sati kada je u crkvi Sv. Nikole svećenik pjevao svetu misu. Crkva bijaše puna pobožnih Varaždinaca koji su slavili Uskrsni ponedjeljak i koji nisu ni slutili što će ih još danas stići. Vjetar je zapaljenu slamu s krova Uršule Horvatić raznosio po cijelom Varaždinu te se vatra brzo pojavila na više mjesta.
„Vatra, vatra, požar”, vikali su Varaždinci iz tog sjevernog predgrađa grada. Ubrzo su dotrčali do crkve Sv. Nikole kako bi crkvena zvona uzbunila grad i pozvala na gašenje vatre. Nastala je silna zvonjava, metež, ali bilo je kasno. Silni vjetar nosio je plamen na sve strane grada. Izgorila je cijela Kraljevska ulica (Dugi konec) sve do kuće nekog Grge Vukoje koji se inače zvao Strelec. Vatra je spalila i sve kuće u ulici Vidovski konec, koja vodi u Biškupec, a kada su se plameni jezici dohvatili drvenih krovišta varaždinskih crkvi u središtu grada, prestala je i zvonjava.
Čulo se samo pucketanje vatre, krikovi građana koji su se gušili u oblacima dima i glasanje stoke koja je gorjela u stajama. U plamenu i dimu stradali su i neki dječaci i jedna žena, a umalo zaglavi i sam gradski notar Andrija Huz kojeg su zajedno sa ženom i djecom u zadnji trenutak izvukli iz dima. Kada se vjetar stišao i požar preko izgorenih gradskih bedema ugasio negdje u varaždinskim poljima, grada Varaždina više gotovo i nije bilo, a mnogi su građani preko noći postali prosjaci prisiljeni prosječiti po okolnim selima.
Trebalo je nakon svega utvrditi tko je bio krivac za taj strašan požar. I tako se saznalo za nesretnu Uršulu Horvatić koja je kađenjem svoje stoke izazvala ovu katastrofu. A Uršula se branila da nije ona kriva već vukovi koji su stigli iz Međimurja.
Kada je to čula grofica Sofija Zrinski, udovica bana Nikole Zrinskog, odmah je iz Čakovca poslala više kola napunjenih žitom da se podijeli siromašnim pogorelcima. Dade grofica i novca za obnovu grada kako bi tako barem malo ublažila ljutnju Varaždinaca zbog požara kojeg su izazvali „međimurski vukovi”.
Varaždinci su se tako, zavjetovali da će svake godine o Uskrsnom ponedjeljku prolaziti gradom u procesiji da od Boga zamole milost i poštedu od požara.
