Razbojništva, prepadi, divlje životinje i nepovoljno vrijeme samo su neke od opasnosti koje su vrebale putnike pri kopnenim putovanjima srednjovjekovnom Hrvatskom.
Nasilja nisu bila ograničena na neko uže zemljopisno područje nego su zahvaćala Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo. Ipak, zbog nepreglednih šuma i mnogih lokacija pogodnih za skrivanje, bilo je pogotovo izraženo na području Slavonije i Srijema.
Često, nije bilo sigurno hoće li putnici uopće stići na odredište i najveći su problem bili drumski razbojnici, često su bili očajnici bez alternative. U jednom zapisu, pronalazimo i opasku Freiderich Wilhelma von Taubea koji je putujući kroz Slavoniju i Srijem uvidio „bi prije 30 godina (oko sredine 18. stoljeća ) nekom Slavoncu ustrebao novac ili ne bi zbog lijenosti htio raditi, on bi naoružan izašao na cestu ili bi napao svog susjeda“.
Taube je napisao knjigu O Slavoniji i Srijemu na njemačkomu jeziku koja je objavljena u Leipzigu 1777. godine. Dugo je bila jedina i osnovna informacija o tim područjima pa je ostatak Europe dugo poznavao Slavoniju i Srijem onako kako ih je opisao Taube.
Djelovanje drumskih razbojnika danas otkrivamo samo u fusnotama i kratkim zapisima povijesnih dokumenata, pa tako otkrivamo kako se 1380. godine dogodio prepad na cesti blizu Gradeca u kojem kmetovi u vlasništvu zagrebačkog biskupa ubijaju čižmara Jurja.
U bilješkama tako stoji kako 1383. godine zagrebačke kmetove Drageca i Jurja na cesti pljačkaju i ranjavaju također podanici zagrebačkog biskupa. Kultura prepada na cesti bila je toliko raširena da je smatrana dodatnim izvorom prihoda i nitko nije bio pošteđen. Tako su razbojnici, kasnije se ispostavilo pripadnici protukraljevske stranke, jednom prilikom uspjeli oteti i same kraljice Elizabetu i Mariju.
Dogodilo se to kod Gorjana u vrijeme političkih previranja i tada su kraljice Elizabeta i Marija bile zarobljene, a najugledniji plemići poput Nikole Gorjanskoga i Blaža Forgača ubijeni.
Sukobi oko teritorija i politička nestabilnost
Često su pljačke bile metoda teritorijalnog obračuna pa je tako zadnjih desetak godina 14. stoljeća varaždinsku svakodnevicu obilježavao sukob sa Selkovima, plemstvom koje je imalo posjede na južnim granicama Varaždinske županije.
Unatoč njihovim opetovanim nasiljima nad građanima i zemljom te reakcije kraljice Marije, koja je varaždinskom županu zapovjedila istragu, nisu bili kažnjeni, a spor će se vući do kraja 15. stoljeća. Između ostalog, razbojništvo je narušavalo javnu sigurnost na slavonsko-srijemskom području, što je za posljedicu imalo slabljenje trgovine.
Suzbijanje razbojništva zahtijevalo je velike financijske izdatke, angažiranje velikog broja ljudi u potjerama i slično. Također, razbojništvo je bilo problematično jer su razbojnici bili izrazito pokretljive skupine, što je bilo osjetljivo, naročito u vrijeme pojave kuge jer su razbojnici putujući, sa sobom širili i bolesti.
Slavonija, zajedno s Srijemom, bila je pogranično područje Habsburške Monarhije s Osmanskim Carstvom što je pogodovalo pojavi i održivosti razbojništva na tom području.
Problem za obje strane
Razbojnici su preko granične linije, bez većih poteškoća, odlazili u svoje pljačkaške pohode ili su se pred potjerama sklanjali na teritorij druge države čime su često izazivali pogranične incidente.
Razbojnicima su pogodovale i rijeke, naročito Sava kao granica između dviju država. Zbog toga je barun Prandau predlagao 1731. godine da se na Dunav i Savu rasporede dvije šajke, kako bi se onemogućio prelazak razbojnika s turskog na austrijsko područje i obrnuto.
Kako su razbojnici iz Banata preko Dunava prelazili u Srijem na potezu Slankamen – Belegiš, na tom prostoru je 1723. godine bio zabranjen noćni rad skela. Slična je odredba važila i na Savi, gdje je bilo zabranjeno držanje čamaca na vodi.
Kako se neki mještani Laćarka nisu držali te odredbe 1724. godine, čamci su im bili zaplijenjeni i odneseni u Srijemsku Mitrovicu. Siječnja 1771. godine Marija Terezija izdala je opširnu naredbu za borbu protiv razbojništva u Hrvatskoj i Slavoniji.
Između ostalog, u naredbi je bilo propisano da se u vrijeme pojave razbojništva čamci svake večeri moraju skupljati na jedno mjesto pod nadzorom, „jerbo pako i to takojer očito jest da pustaije u čunih i lađcah, koje u vodi i ondi nasamu i u strani stoje, mnogo putah silom privezli se jesu…“ Također, bilo je zabranjeno prevoziti nepoznate osobe preko rijeka.
Zabranili krčme na osami
Kako su udaljene i osamljene krčme bile često na udaru razbojnika ili su im mogle poslužiti kao skrovište, Marija Terezija je u naredbi iz 1771. godine naredila da se takve krčme moraju „ali primistiti ali oboriti“, kako ne bi pogodovale razbojništvu.
Iz istog razloga, početkom 80-ih godina XVIII. stoljeća, u Srijemskoj županiji pokrenuto je pitanje nadzora i uklanjanja udaljenih krčmi.
Generalna komanda tražila je od županije da se nešto napravi po tom pitanju, no skupština Srijemske županije je 1782. godine zaključila da se uklanjanjem spornih krčmi ne bi ništa postiglo, jer bi se razbojnici jednostavno prebacili u obližnje vodenice.
Skupština je zaključila da bi samo povećanje nadzora nad njima bilo učinkovito.84 Isti problem je aktualiziran i nekoliko godina kasnije, 1788. godine, kada je srijemski podžupan Joseph Hajnóczy predložio da se takve krčme sruše ili da se oko njih naseli barem pet kuća, kako bi bile pod nadzorom.
Razvojem prometnica i urbanizacijom, i drumski razbojnici postaju dio prošlosti vidljive samo pomnijim pogledom na povijesni kontekst vremena i prostora
