Na dan 23. travnja u katoličkom se kršćanstvu obilježava mučeništvo svetog Jurja, visokoga rimskog časnika koji je, prema predaji, u vrijeme cara Dioklecijana 303. godine bio pogubljen jer se nije htio odreći kršćanske vjere. Sveti Juraj službeno se počinje častiti u 5. stoljeću, a sigurno je povijesno najranija potvrđena proslava održana 23. travnja 684. godine u Rimu.Taj se dan pučkim imenom u Hrvatskoj naziva Jurjevo.
Najstarija svetačka legenda o sv. Jurju koja potječe iz 6. stoljeća poznaje ga samo kao mučenika, a tek od 11. stoljeća počinje se nadopunjavati drugim elementima poput njegovih izvedbi različitih čuda. Njegova borba sa zmajem kao glavni dio priče o svetcu tada se još ne spominje, ona se javlja tek od 12. stoljeća nadalje.
Jedan od najstarijih sačuvanih hrvatskih srednjovjekovnih književnih spomenika religiozna je poema Pisan svetago Jurja koja je u 14. stoljeću uvrštena u glagoljički Pariški kodeks. Ona govori o toj kršćanskoj legendi, borbi Jurja i zmaja u gradu Solinu. No, najvjerojatnije nije starija od 12. stoljeća, upravo zbog elemenata viteško-dvorske kulture koji se u europskom srednjovjekovlju razvijaju tek početkom križarskih ratova. Također, kršćanski kult sv. Jurja na Hrvatskom primorju postoji od 11. stoljeća, što je vidljivo primjerice na rimskom reljefu iz Plomina koji prikazuje boga Silvana, kojem je nadodan glagoljski natpis i za kojega je lokalno stanovništvo vjerovalo da prikazuje Jurja.
U Hrvatskoj, Ugarskoj i Poljskoj obilježavanje pogibije svetog Adalberta u misionarskom pohodu 23. travnja 997. godine istisnulo je Jurjevo na neko vrijeme pa se ono tada slavilo 24. travnja. Nakon raskida državno-pravnih veza s Ugarskom, Jurjevo je u Hrvatskoj vraćeno na 23. travnja.
Jurjevo je kao kršćanski blagdan na granici zimske i ljetne polovice godine, što je seljačkom stanovništvu oduvijek bilo izrazito važno jer tada počinju prvi radovi izvan kuće. Uza nj je vezano više običaja i obreda proizašlih iz kolektivnih vjerskih i magijskih rituala, od kojih su u nas najpoznatiji obredni ophodi Zelenoga Jurja i paljenje krijesova.
Dobar je primjer za to sačuvani običaj iz Istre, u kojoj se još početkom 20. stoljeća vjerovalo da je sveti Juraj sijač kukuruza i zaštitnik sjetve te bi se kukuruz, koji nije autohtona biljka europskog podneblja, sijao tjedan dana prije ili tjedan dana poslije Jurjeva, a često uz molitvu magijskog tipa zaziva: “Sveti Jurju, Jurečnik, budi nama pomoćnik.”
No, na hrvatskom prostoru pod kršćanskom predajom i običajima vezanima uz slavljenje sv. Jurja nalazi se i duboko ukorijenjena starovjerna slavensko-hrvatska priča o dolasku proljeća zaslugom boga vegetacije i njegovu susretu s izgubljenom sestrom.
Proteklih desetljeća hrvatski su znanstvenici, poglavito lingvist Radoslav Katičić i etnolog Vitomir Belaj nastojali rekonstruirati taj mitski ciklus koji govori o hodu kroz godinu pretkršćanskog starovjernog slavenskog božanstva Jarila, sina boga gromovnika Peruna i boginje Mokoši. Slavenska starovjerna predodžba vremena bila je kružna, kao i u brojnih drugih starih kultura, za razliku od kršćanskog poimanja vremena koje od stvaranja svijeta teče linearno prema njegovu svršetku. U slavenskim se starovjernim mitovima vrijeme ponavlja, svijet se svake godine obnavlja te su prirodne sile u ravnoteži. U starim vjerovanjima vezanima za kultove plodnosti središnje mjesto imaju božanstva koja svojom ponavljajućom mitskom pričom personificiraju zemlju i mijene godišnjih doba.
Radoslav Katičić je preko preko brojnih koledarskih, jurjevskih i ivanjskih pučkih ophodnih pjesma i napjeva na hrvatskom prostoru, ali i brojnim drugim slavenskim prostorima pokušao rekonstruirati izvorni praslavenski obredni tekst o Jarilu. Ovdje donosimo taj izvorni tekst i njegov suvremeni hrvatski prijevod:
Izvorni tekst:
Kǫda Jaryilo hoditь, tǫda pol’e roditь.
Zelenъ Jarylo jьz daleka pǫti, trudьna jego hoda po pol’u.
Hoditъ Jarylo, t’ud’ь t’ud’inь, po mostu, most’ъ gybajetь sę, lomajetь sę…
Jьz podъ desny ję nogy voda, gręzь žьmetь sę, do kolěna bolto, do ormene voda,
jьz podъ lěvy ję nogy ognь so jьskrami letitь, pǫnt jestь suhъ, poršьnъ.
Došьdlъ jestь Jarylo jьz za lǫga zelena jego,
jьz za mor’a krъvava jego, doneslъ jestь sъdorvьja.
Ne dajte Jarylu dъlgo stati perdъ svojimi světly vorty, bolto toptati, červьję tъrgati.
Jarylo jestь červьję po borzdamъ, jьzъ dьralъ, jemu červьji sǫtь ǫtli.
Tǫda doidetь moldъ Jarylo, voditъ hъrtъ i sokolъ.
Jarylo pusti hъrtъ za kunojǫ.
Jarylo pusti sokolъ za žъltojǫ lysicǫ.
Jarylu sokolъ vedetь děvojьkǫ.
Vьlci sǫtь Jarylovi hъrti.
Jarylo jadetь na zelenějemь koni.
Jarylo zmьji mьčemь golvǫ sěčetь.
Čęsty, gǫsty sǫtь na nebese gvězdy,
čęsty, gǫšty sǫtь na pol’i snopi.
Širokъ,vysokъ jestь na nebese měsęcь,
šir’i, vyši sǫtь u mǫža stezi.
Prijevod:
Kuda Jarilo hoda, tuda polje rađa.
Zeleni Jarilo s daleka puta, trudnoga hoda po polju.
Hoda Jarilo, tuđ tuđinac, po mostu, most se giba, lomi…
Pod desnom mu je nogom voda, mulj se ižima, do koljena blato, do ramena voda,
pod lijevom mu je nogom oganj koji iskrama leti, put je suh i prašan.
Došao je Jarilo iza zelenoga luga,
iza mora krvavoga, donio je zdravlja.
Ne dajte Jarilu dugo stajati pred svojim svijetlim vratima, blato gaziti, cipele trgati.
Jarilo je poderao cipele po brazdama, njemu su se cipele raspale.
Tuda dolazi mladi Jarilo, vodi hrta i sokola.
Jarilo pušta hrta za kunom.
Jarilo pušta sokola za žutom lisicom.
Jarilu sokol ugleda djevojku.
Vuci su Jarilovi hrtovi.
Jarilo jaše na zelenom konju.
Jarilo zmiji mačem glavu siječe.
Češće su i gušće na nebesima zvijezde,
češći su i gušći na polju snopovi.
Širok je, visok na nebesima mjesec,
šira su i viša u muža stegna.
Jarilova mitska priča počinje tako što se Perunu kao nebeskom božanstvu i Mokoši kao sunčanom božanstvu rađa sin kao Mlado Sunce, a kojega kao novorođenče ophodnici/koledari, podanici boga podzemnoga svijeta Velesa otimaju i odvode u njegove dvore gdje on odrasta ne znajući da je Perunov sin.
Odrastao, na proljeće, Jarilo u obliku konja izlazi na površinu zemlje te sa sobom donosi plodnost i zelenilo. Stoga ga se u kasnijim slojevima pučke predaje i pjesama upravo zato i naziva Zelenim Jurjem. Jarilo je u predajama i gospodar vukova kojem su se upućivale molbe za zaštitu sela od divljih šumskih zvijeri.
No, uz plodnost, važna je i njegova veza s mjestom na kojem je odrastao prema mitu, Velesovu podzemnom svijetu, u kojem borave duše umrlih ljudi, a koji se u općenitoj praslavenskoj mitologiji naziva Virej ili Irij, mitski svijet vječnog proljeća, podzemnih pašnjaka, livada i šuma. Vrlo često se spominje i borba Jarila s Velesom kao zmijom ili zmajem u kojem ga pobjeđuje i tim činom izlazi u svijet. Kao Velesov posinak, Jarilo ima njegove ključeve te na kraju zime otvara Virej puštajući proljeće, plodnost, u svijet ljudi. Neprepoznat, on se potom zaljubi u djevojku Moranu, najčešće u pučkim pjesmama zvanu Marom. Ona je također Perunova i Mokošina kći, za koju Jarilo ne zna da mu je sestra.
Dolaskom pred zlatna vrata Perunova dvora ključeve Velesova svijeta Jarilo daje Morani kako bi se spajanjem dvaju načela, vlažnosti podzemlja i sunca gornjeg svijeta, dobio temelj rodnosti. Oni će se u lipnju, u doba ljetnog suncostaja vjenčati na vrhu Stabla svijeta, u Perunovim dvorima. Taj čin božanske svadbe ujedno je i vrhunac godišnje plodnosti. U mitskom narativu potkraj ljeta Jarilo prevari svoju božansku ženu Maru/Moranu, koja ga zato ubije te se od mlade božice vegetacije pretvara u hladnu božicu zime i smrti te na kraju godine i sama umire.
S pomoću ovih rekonstrukcija možemo vidjeti djelomice brojne kasnije pučke religijsko-magijske prakse, pjesme, obrede i običaje te pokušati objasniti njihove pozadine. Odnosno, možemo vidjeti kako su kolektivne magijske prakse i vjerovanja zapravo transformirani iz starovjernih rituala plodnosti u svoje kršćanske običajne i blagdanske pandane bez prave kanonske utemeljenosti zašto se tako čine.
