Bes je nevidljiva sila koja, protivno čovjekovoj naravi, oduzima zdrav razum, te se, slijedom nagona i pod utjecajem ovog bića, čovjek ponaša nerazumno. Besi lutaju po svijetu tražeći nesređene ljude koje obuzimaju i tada upravljaju njihovim mislima i radnjama: ne želeći ništa pozitivno onomu tko ih je uslijed slabosti sam sebi postavio za gospodare.
Bes je najlošiji mogući gazda naših postupaka, da bi ga se riješili potrebno je umiriti se, ne mahnitati i problem koji vas je dotjerao do bijesa obično će se rasplinuti poput balona od sapunice.
Vjerovanje u Besa ili Besove dobro je potvrđeno u literaturi i u slavenskim vjerovanjima. Poznata je pripovjetka Ivane Brlić Mažuranić „Kako je Potjeh tražio istinu”, gdje Potjeh susreće Bjesomara, vladara svih Bjesova, ili pak slavni roman „Bjesovi” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Bjesomar je naziv koji su stari Slaveni u nekim krajevima koristili kada bi govorili o vladaru zlih i opakih sila, no i danas postoji uzrećica koja se često koristi-Do bijesa!, koja je zapravo oblik kletve koji se javlja u gotovo svim hrvatskim krajevima.
Ovaj zloduh poznat je i u srpskim narodnim predajama gdje se uvlači u nekog čovjeka ili životinju, koji zatim pobjesne. Bjesnilo nastaje kada netko primjerice pljuje u vatru. Kasnije se Bes preobrazio u mitološko biće koje je u narodu poznato kao vrag. Prema nekim povjesničarima i etnolozima Bes predstavlja najstarije ime za muškog demona.
Kako je Bes izgledao i koje su njegove oznake „životnosti” nije u potpunosti poznato. Ukratko, to je sila ili zloduh koji opsjeda čovjeka, pretpostavljajući svoju volju volji osobe koju je obuzeo. Iako je on i stanje u kojem se čovjek nađe, poput ljubomore, nagona, ljutnje ili ljubavi, ima dovoljno značajki da ga se izdvoji od pukih ljudskih osjećaja kao poosobljenu silu.
Vjerovanje u Besa postoji u svim indoeuropskim narodima, ali i u mnogim drugim, poput Arapa, što ukazuje na njegovu univerzalnost, odnosno da je mitološko biće poznato gotovo svim narodima na Zemlji.
