Tijekom prošlog stoljeća društveni običaji i shvaćanja u Dalmaciji, kao i na širem europskom prostoru, mijenjali su se mnogo brže nego tijekom ranijih razdoblja. U ne tako davnom vremenu, prije manje od stotinu godina, djevojke kojima su mladići obećali da će ih vjenčati, a zatim ih napustili, bile su prema društvenim pravilima osramoćene zajedno sa svojim obiteljima.
Prema austrijskom Općem građanskom zakoniku, koji je u Dalmaciji u pitanjima ženidbenog prava vrijedio do 1946. godine, zaruke su prethodno obećanje dviju osoba različitog spola da će jedna s drugom sklopiti brak, ali „ne donosi sa sobom pravne obaveze niti da se sklopi žendbu, niti da se učini ono, što je bilo ugovoreno za slučaj, ako bi se odustalo od obećanja“ (Opći austrijanski građanski zakonik, §45, 25).
Iz tumačenja Općeg građanskog zakonika proizlazi da se zaruke mogu smatrati pravnom činjenicom, ali ne i pravnim poslom. Stoga zaruke ne uzrokuju bilo kakve pravne obaveze, a tako ni obavezu sklapanja braka, jer se u brak moglo ući jedino dobrovoljno, a ne pod prisilom.
Stoga ni razvrgavanje zaruka nije moglo povući za sobom tužbu radi prekršene obaveze sklapanja braka. Moglo se jedino tražiti povrat darova, a u nekim slučajevima i naknadu štete ukoliko bi sud procijenio da je ikakve štete bilo.
U Splitu je tijekom međuratnog razdoblja zabilježeno više slučajeva neispunjenog bračnog obećanja u kojima su djevojke pokušale spasiti svoju i obiteljsku čast fizičkim napadom na mladića.
Stare novine
Posebno zanimljivi jesu napadi koji su dobili sudski epilog jer tijek suđenja i javni novinski komentari slučajeva otkrivaju širi društveni kontekst, smatra Zdravka Jelaska Marijan koja je u svojem znanstvenom radu pokušala dobiti bolji uvid u društvena mjerila kojima se u ono vrijeme procjenjivalo čast i mogućnost njezine obrane. Slučajevi su rekonstruirani prema novinskim tekstovima jer je arhivska građa za Split međuratnog razdoblja sačuvana tek u fragmentima.
Jedan od poznatijih slučajeva je i onaj dvadesetdvogodišnje Tonke Ozretić, prodavačice cvijeća, koja je 1919. godine mladiću svoje sestre nožem nanijela ozljedu od koje je preminuo. Ona je optužena za ubojstvo, a pred sudom se pozvala na obranu časti. Naime, Tonka je mladića pokušala uvjeriti da vjenča njezinu mlađu sestru Danicu, no kad je on to odbio, probola ga je nožem.
Na suđenju koje se održalo u prosincu 1919. na Okružnom sudu u Splitu ona je taj čin branila pozivajući se na obranu časti. Suđenje je praćeno uz veliki interes javnosti te je u sudnici osobito bila brojna ženska publika koja je otvoreno davala podršku optuženoj.
U svojoj izjavi pred sudom, Tonka je navela da je nakon smrti oca preuzela brigu o obitelji iako joj je majka živa. Sestru je odgovarala od veze s mladićem koji je bio nešto imućniji od njih. No, sestra je nije poslušala i na kraju zatrudnjela.
Tonka je tada poduzela što je mogla da se vjenčanje održi. Kako bi sestri osigurala veći miraz, odlučila se odreći svog nasljednog dijela u korist sestre, a isto je zatražila i od majke te je mladića pokušala nagovoriti na vjenčanje. Međutim, on je odbio i ismijao njezinu ponudu, nakon čega ga je probola nožem.
Izrazila žaljenje
Na kraju svog iskaza pred sudom je izrazila žaljenje, ali „da će radije da je strijeljaju nego da sutra na nju ljudi prstom pokazuju“ (Novo doba, 9. 12. 1919.). Tužiteljstvo je nastojalo optuženu prikazati kao osobu koja mrzi svijet, osobito muškarce, a njezinu sestru kao djevojku čije ponašanje nije bilo nimalo uzorno, jer je izlazila i s drugim mladićima.
Obranu časti opovrgavali su tvrdnjom da ponašanje sestre nije bilo časno i da se nije imalo što braniti. Međutim, svjedoci su uglavnom potvrdili navode obrane. Na ruku optuženoj išao je i iskaz mladića koji je u bolnici, prije smrti izjavio da je Tonkinoj sestri obećao brak, iako nije mislio ozbiljno, nego joj je to rekao „samo da je uzmogne imati“ čime je potkrijepljena tvrdnja o zavođenju djevojke (Novo doba, 9. 12. 1919, 4). Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati ni da se Tonkina sestra viđala s drugim mladićima, a svi iskazi o Tonki bili su vrlo povoljni.
U njezinu korist išao je i iskaz mlađe sestre koja je navela da je Tonka ozbiljno upozoravala na problematičnost veze s mladićem koji ne bi htio vjenčati djevojku bez miraza, da joj je vezu s pokojnikom branila, pa ju čak i tukla zbog toga, odnosno da je poduzela sve što je mogla kao dvadesetogodišnja djevojka koja je preuzela brigu o brojnoj obitelji.
Obrana je uspjela dokazati obranu časti i Tonka je odlukom porote oslobođena optužbi. U završnom govoru branitelj optužene je, među ostalim, istaknuo da zakon zavedenoj djevojci ne pruža nikakvu zaštitu. Zavodnika možda osude na 1-2 mjeseca zatvora, a djevojci ostaje trajna sramota.
Tvrdio je da je optužena postupila po savjesti, žrtvujući se da spasi čast obitelji, te je od porotnika tražio neka presude po svojoj savjesti. Prema tužitelju optužena je, pak, hladno izvršila umorstvo, za što je bila predviđena smrtna kazna, a istaknuo je i da okaljanu čast nož ne može obraniti. Odlukom porote Tonka Ozretić oslobođena je i optužbe za umorstvo i optužbe za ubojstvo.
