13. ožujka 1572. umro je hrvatski pjesnik Petar Hektorović. Hektorović se odlikovao i glazbenim i graditeljskim znanjem, pa je ostavio više notnih zapisa bugaršćica i lirskih pjesama koje su mu pjevali hvarski ribari, a svoj glasoviti ljetnikovac Tvrdalj u Starome Gradu.
Njegovo je književno stvaranje obilježeno određenim diskontinuitetom, pa se tek uvjetno može podijeliti u nekoliko razdoblja. Prvo obuhvaća izgubljene mladenačke pjesničke tekstove, vjerojatno ljubavne tematike, nastale početkom XVI. st. Slijedi dulje razdoblje za koje također nema podrobnijih podataka, osim proznoga pisma M. Pelegrinoviću s djelomičnim prepjevom Ovidijeva spjeva Od lika ljubenoga (1528), koje, kao i jedna nedatirana poslanica, pokazuje neke jezičnostilske značajke hrvatskih ljubavnih pjesama kakve je i Hektorović vjerojatno sastavljao na svojem književnom početku. Poslanica N. Nalješkoviću potječe iz 1541., a prema nekim bi se obavijestima moglo pretpostaviti da se u to doba okušao i u dramskom stvaranju. Sljedeće cjelovitije razdoblje tvore tekstovi uvršteni u jedino izdanje Hektorovićevih djela objavljeno za njegova života (1568): poslanica J. Bartučeviću (1552), Ribanje i ribarsko prigovaranje (pisano u obliku poslanice J. Bartučeviću 1556), poslanica M. Vetranoviću (1556) i drugo prozno pismo M. Pelegrinoviću (1557). Uz to, sačuvani su i nedatirani tekstovi: poslanice, nadgrobnica, nekoliko latinskih stihova, talijansko pismo V. Vanettiju i pjesnikova oporuka.
Središnje mjesto
Središnje mjesto u Hektorovićevu opusu pripada Ribanju i ribarskomu prigovaranju. Tematsku osnovicu teksta čini trodnevna plovidba što ju je pjesnik, kao svojevrstan izlet u društvu ribara Nikole i Paskoja, poduzeo zamoren poslovima gradnje i uređenja svojega ljetnikovca Tvrdalja, i to od Staroga Grada, kroz tjesnac između Šolte i Brača, do uvale Nečujam na sjeveru Šolte i nazad. Međutim, nadahnuće i svrha putovanja nije puko dokoličarenje, već, s obzirom na povijesne okolnosti turskih navala i humanistički svjetonazor, književno oblikovanje osjećaja ugrožene baštine.
Presudan utjecaj na Hektorovića treba zasigurno tražiti u Marulićevoj moralističkoj pouci i kršćanskoj filozofiji te uopće u zasadama hrvatskoga humanizma. Tekst je ispjevan u dvostruko rimovanim dvanaestercima i komponiran simetrično, s podjednakim rasporedom građe u svakom od triju dijelova. Pripovijedanje teče vremenski susljedno, bez digresija, i posve slijedi događajnu logiku putovanja. Narativna je osnova nadograđena kroz glasove Paskoja i Nikole, i to dvjema kraćim lirskim narodnim pjesmama (Naš gospodin poljem jizdi, I kliče devojka), dvjema duljim bugaršticama (Kraljević Marko i brat mu Andrijaš, Radosav Siverinac i Vlatko udinski vojvoda), pripijevanjem pitanja i odgovora te mnogim mudrim izrekama. Prema žanrovskim značajkama nije moguće jednoznačno protumačiti pripadnost Ribanja bilo kojoj od renesansnih književnih vrsta. Tekst pokazuje površnu srodnost s humanističkom ribarskom eklogom koju je, ugledajući se na Teokrita, uspostavio J. Sannazaro latinskim Ribarskim eklogama, u kojima uvriježeni pastirski svijet zamjenjuje ribarskim. Ribanje pokazuje određenu srodnost i s poslanicom, ali dužinom i složenošću kompozicije odudara od tradicije toga žanra među hrvatskim humanistima.
Danas je to jedinstveni spomenik kulture, koji je Hektorović sami projektirao i gradio po načelu potpune funkcionalnosti svake i najmanje arhitektonske pojedinosti.
Njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje (Mletci, 1568.), vrsno je pjesničko djelo, ribarska ekloga, putopis, dokumentarna reportaža, refleksivnodidaktični spjev, a ujedno i pjesnička poslanica Jeronimu Bartučeviću, sve to u isti mah – ono je i djelo koje upućuje na povijesnu i neraskidivu svezu između hrvatskog usmenog i umjetnog pjesničkog stvaranja.
Dvije bugarštice i dvije folklorne pjesme, što ih je Hektorović unio u svoje djelo, potvrđuju da su ta dva stvaralačka tijeka uvelike izvorna i jedinstvena.
