U šestom broju “Danice ilirske” objavljena je legenda pod naslovom “Sedam sinova Mikićevih”. Ne navodi se tko je tu legendu i kada zapisao, te gdje i tko ju je pripremao za Gajeve novine. Objavljena je 14. siječnja 1835. godine i govori o Mikić – banu za kojeg nepoznati pripovjedač tvrdi da je bio jedan od najboljih vitezova kralja Bele IV, te kako se tijekom 13. stoljeća borio protiv Mongola.
Tada i počinje priča. Ban Mikić godinama je sa svojom ženom živio u ljubavi, no bračnu idilu kvarila je spoznaja kako ne mogu imati djecu. Jednog dana, banova je žena šetala i srela siromašnu ženicu koja je u naručju nosila troje male dječice. Pomalo tužnim glasom, majka je bogatu gospu zamolila za pomoć kako bi nahranila djecu. Gospa ju je pitala jesu li djeca zaista njezina?
Kada je majka odgovorila potvrdno i dodala kako su rođena na isti dan, gospa se namrštila i razljutila. Bilo joj je krivo što ona ne može imati djece, dok je jedna siromašica troje dobila odjednom. Nemilosrdno, uskratila joj je svoju potporu što je siromašnu mati veoma ražalostilo.
Na putu kući, za svoju djecu od neba je zatražila pomoć, a za bezdušnu gospu – kaznu. Jednom kada je gospa stigla u dvorac, ispričala je svom mužu, Mikić – banu za susret. “Kako se ta siromaška uopće usudila pitati me za pomoć i pokušati ganuti moje srce? Zbog toga, morala sam je dobro ispsovati.”
No bana, čovjek bistrog razuma, spočitao je ženi bezdušno ponašanje i rekao “Svaka neljudskost prema siromasima mrska je i izaziva nesreću i kaznu”. Godinu dana kasnije, banova žena konačno zatrudni i rodi sedmorke – sedam sinova odjednom.
Ban Mikac za sretni događaj nije znao, jer je bio daleko, boreći se s kraljem Belom protiv dušmana koji su zaprijetili cijelom kraljevstvu. Smatrajući toliko rođene djece sramotom, gospa je razmišljala kako da ih se riješi. I odluči ona tako, sve sinove osim jednog pogubiti. Sebi je izabrala najljepše među njima a ostalih šest sinova dade povjerljivoj sluškinji i naredi joj da ih utopi u obližnjem potoku.
Sluškinja posluša i stavi šestero djece u košaru, ali ih ne utopi nego odnese u šumu gdje je upravo srela Mikić bana koji se vraćao iz vojnog pohoda. Pred gospodarom, počela je petljati, brzo se slomila i ispričala što se dogodilo.
Ražalošćeni ban prihvati svoju dječicu, svojih šest sinčića a sluškinju pošalje u dvor zaprijetivši joj smrću ako grofici ispriča bilo što osim toga da je djecu po naredbi potopila. Prije nego se vratio u dvor, svoje sinčiće povjerio je na čuvanje jednoj ženi u selu, a on se sam pravio kako je veseo kad mu je supruga pokazala jednog sina.
Godine su prolazile a Mikac – ban čuvao je tajnu i povremeno obilazio ostalih šest sinova. Kada su porasli, odluči ban prirediti veliku gozbu i reče ženi da će pozvati svu uglednu gospodu iz cijelog kraja.
Kad je stigao taj dan, gosti su pristizali a među njima posebno se isticalo šestero mladih vitezova koje je ban Mikac svojoj gospi predstavio kao vitezove iz svoje vojske. U jeku najvećeg veselja,sazove Mikac – ban zdravicu i upita, “Tko bi bio toliko okrutan da ovih šest prekrasnih junaka dade pogubiti?”
Prva mu je odgovorila vlastita žena “Takav bi krvolok trebao biti kažnjen smrću!” Potom, uzvikne ban “Taj krvolok si ti, jer si nakanila šestoricu ovih naših sinova nakon poroda utopiti i baciti gavranima!”
Kao munja, udarile su banove riječi gospu. Bacila mu se pod noge i molila oproštaj. Zamoliše i gosti bana za milost i on joj oprosti, a šestero braće zagrle i svog sedmog brata. Svi nastaviše s još većim veseljem u čast sedam sinova, To su bili – Simon, Bosan, Tomo, Đono, Ditro, Juraj i Mitro. Oni kasnije, postanu vrli vitezovi od kojih nasta sedam naraštaja uglednih rodova po cijelom kraljevstvu hrvatskom i ugarskom.
Povijesne činjenice
Iako legenda Mikić – bana smješta u 13. stoljeće, u vrijeme ratova protiv Mongola, prava osoba koja je nosila to ime živjela je stoljeće kasnije. Mikac Mihaljević u vrijeme kralja Karla I. Roberta bio je slavonski ban ( Od 1324. do 1343. godine ). Bio je vlasnik brojnih gradova u Podravini pa tako i Prodavića ( Virja ). Njegovi su potomci kasnije nosili pridjevak Prodavići i zna se da je imao četiri, a ne sedam sinova – Stjepana, Akuša, Ladislava i Loranda.
U Danici se, kao dodatak uz legendu navodi i kako je u dvoru grofova Bočkaj (današnji dvorac Inkey u Rasinji ) bio čuvana tapiserija u koju su bila uvezena imena sedmero sinova. Koliko je bilo sinova i jesu li ona zaista postojali, jedna je od priča zaostalih u rukavcima povijesti o kojima se šire posebne priče.
Jedna od njih je i ona kako je u jednoj grobnici na rasinjskom groblju pronađen i slon sa sedam repova koji bi trebali simbolizirati postojanje sedmorice braće.
