“Dobre je pomagao, a zle progonio”, ovako opisan, u kolektivnu memoriju ostao je usječen kralj Dmitar Zvonimir. Legenda o strašnoj kletvi koju je umirući izrekao jedna je od najpoznatijih i najkontroverznijih legendi ovih prostora. Prema predaji, krvareći pod mačevima donedavnih prijatelja prokleo je Hrvate da nad njima tisuću godina vlada tuđi jezik.
No, što točno piše u legendi i koje su okolnosti pod kojima je ona izrečena? Zašto je koliko kontroverzna? I danas, ovisno koga o kletvi pitate, podjele kao da se stvaraju same od sebe.
Kontroverze
Povjesničari se naime, razilaze oko načina na koji je umro kralj Dmitar Zvonimir. Vremenom je to pitanje postalo jedno od kontroverznijih pitanja hrvatske povijesti budući da se kroz stav pojedenog povjesničara o tom pitanju tumačilo njegovo političko opredjeljenje. Takvom percepcijom formirao se stav stručne javnosti prema samom povjesničaru što je za znanstveniku uvijek sklizak teren.
U suštini, postoje tri gledišta i premalo podataka. Prvo govori kako je Zvonimir umro prirodom smrću a prema drugom je ubijen od strane svog naroda jer je htio povesti Hrvate u Križarski rat. I kod razloga njegove nasilne smrti, dolazi do rasprava.
Oni povjesničari koji su se zalagali za stav kako Hrvati nisu mogli ubiti svog kralja jer se oslonio na Papu ubrzo su prozvani konzervativnima. Drugi, koji su tvrdili da je Zvonimir ubijen jer je služio tuđim političkim ciljevima, odnosno nije postupao u interesu svoje zemlje ubrzo su zaradili etiketu liberala.
Treći pak navode kako nešto s kasnijim spomenima Zvonimira nije u redu, tvrdeći kako oni navode samo kako je umro, ne kako je ubijen što bi, smatraju, svakako bilo navedeno.
“Dobri kralj”
Nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. Velikog, Hrvatska se našla u kaotičnom stanju. Uzred rečeno, nije do kraja jasno ni kako je umro Petar Krešimir IV. U izvorima stoji da je 1074. godine normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio “hrvatskog kralja”. Ne kaže se kojega, ali najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru IV., iako ima mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom knezu Slavcu.
U takvim, prilično nejasnim okolnostima, polovicom 1075. godine gotovo jednodušno za kralja Dalmacije i Hrvatske izabran je Dmitar Zvonimir. Oženio se 1065. godine Jelenom, kćerkom mađarskoga kralja Bele I što je nakon njegove smrti i bio razlog sukcesijske krize i rata koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.
Izvori se uglavnom slažu kako je za vrijeme Zvonimirova kraljevanja hrvatski narod živio u blagostanju te je zato ostalo sjećanje na „dobroga kralja“.
Stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Bio je vjerni saveznik pape Grgura VII. Sin Radovan umro je za kraljeva života pa nije imao nasljednika, a kćer Klaudija bila je udana za plemenitaša iz plemena Lapčana.
Povijesna vrela poput ljetopisa popa Dukljanina (12. st.), te mađarsko-poljske kronike iz 13. ili 14. st., kao i kronike hrvatskoga franjevca Ivana Tomašića iz 16. stoljeća, govore da su kralja 1089. godine ubili njegovi suradnici koje je sazvao na Sabor, na lokalitetu Pet crkava u Kosovu polju kod Knina, da im pročita pismo pape koji je od njega tražio da uputi vojsku da oslobodi Kristov grob, odnosno da podigne hrvatsku vojsku koja će poći u Križarski rat.
U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bio je poražen kod Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojili su Jeruzalem. U tim okolnostima Aleksije I. Komnen zatraži od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatraži pomoć i od Dmitra Zvonimira.
Car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti.
Kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu hoće li s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja koje su poslana takva pisma, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno tijelo njegovo.
Ali čuvši to, “Bogom prokleti i nevjerni Hrvati” počeše vikati na kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo kralja i krv prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, prokleo je hrvatski narod rekavši: “Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!”
Legenda se stoljećima prenosila usmenim putem među narodom i ostala zapisana u Historija salonitana maior iz 16. stoljeća, te Chronicom breve regni Croaciae Ivana Tomašića.
Prema izvorima vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću no istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja, teza o ubojstvu se ne može odbaciti kao potpuno nevjerojatna.
U narodu pak, kletva čini se i dalje živi, kao legenda koja davno iz nekog razloga tako precizno zabilježena.
