Najviše poznatih slučajeva suđenja za magijske zločine u srednjem i ranom novom vijeku odvilo se u Sjevernoj Hrvatskoj, na širemu području današnjega Zagreba. No, zanimljiv je rijedak slučaj koji se na samom kraju razdoblja progona vještica dogodio u Baranji, na području Osijeka.
Riječ je o procesu koji je vodio županijski sud Virovitičke županije i koji je trajao od 1747. do 1748. godine, a protiv Anice Pauković iz Čepina, mjesta koje se nalazi 9 kilometara od Osijeka.
I Anica i njezin suprug Jovan Pauković bili su vršnjaci, u trenutku procesa stari 27 godina. Važno je istaknuti da su oboje bili pravoslavne vjere jer su u skoro svim slučajevima suđenja za magijske zločine na hrvatskome povijesnom prostoru optužene osobe bile katolici.
Anica je prvi put pozvana pred sud u Osijek 2. studenog 1747. godine gdje je ispitana. Ispitivanje Anice vodili su redovni plemićki sudac virovitičke županije Baltazar Mikšić i prisjednik Stjepan Poor. Živan Vuković iz Čepina optužio je Anicu da mu je zbog njezina neuspjela liječenja žena dvaput rodila mrtvorođenčad i da su mu dvije kćeri umrle od boginja. Zbog toga ju je javno proglasio vješticom i trovateljicom. Također je optužena i da je svoje magijske vještine naučila od neke pokojne starice Smiljane iz Čepina koja je liječila pomoću dijelova neke grude nepoznate tvari.
Drugu istragu pokrenuo je plemićki županijski sudac Ignjat Čačković 14. listopada 1748. godine u kući seoskoga kneza i zapovjednika straže Jovana Panića u Čepinu gdje je saslušano petero svjedoka koji su optužili Anicu za magiju: Živan Vučinić (ovdje je možda riječ o Vukoviću, samo je krivo zapisan u sudskom zapisniku, op. a.), Jovanka Čiro Jovičić, Ingija Jovana Romanica, Trivinova žena Svenija i Petrova žena Anđelija. Za svih petero istaknuto je da su bili po narodnosti Srbi (Rasciani), pravoslavne vjere. Oni su optužili Anicu da je svoje sumještane tijekom epidemije kuge liječila nekim pilulalama od trave “bokvice”, grudom napravljenom od ruža koje cvatu na dan sv. Vida i od rose koja pada na blagdan sv. Vida, te praškom “crvotočnice”. Nekim ženama iz sela bilo je bolje, a nekima lošije, stoga je za vjerovati da su ove potonje kao i Vuković optužile Anicu zbog neuspjeha u pučkome liječenju. Optužbi je nadodano i da je jednom prilikom nekoj kravi u selu povratila mlijeko kad ga je ova izgubila.
Temeljem ove istrage plemićki sudac Ignjat Čačković i plemićki podsudac Stjepan Relić po nalogu velikog župana Ludovika Patačića od Zajezde i državnog odvjetnika Josipa Looba službeno su pokrenuli parnicu zbog sumnje na magijski zločin bajanja i čaranja (lat. “quod incantando et infascinando nocuisset et juvasset”). Anica je po pokretanju optužbe pritvorena.
Prvo se ročište održalo 26. studenoga 1748. u osječkoj palači koja je također bila i sjedište Virovitičke županije. Anice je tijekom ispitivanja izjavila da ne zna ni vračati ni bajati te da samo zna liječiti i vraćati zdravlje. Za bajanje, inkantacije, nema u zapisu suđenja niti jednog primjera, no primjeri liječenja smatrani su čaranjem i tužitelji su tražili najvišu kaznu – spaljivanje na lomači.
Državni odvjetnik je potom zatražio da se Anica stavi na ispitivanje pod torturom i to „per omnes gradus”, dakle na sve stupnjeve mučenja dok ne prizna svoju krivnju. Sud je prihvatio prijedlog i torturalno ispitivanje je započelo dva dana kasnije uposlijepodnevnim satima, 28. studenoga 1748. godine. Ispitivanje su također predvodili veliki sudac Čačković i podsudac Relić.
Anici su prvo pokazani svi instrumenti za mučenje kako bi je zaplašili i natjerali na priznanje, što je bila česta praksa. Zatim joj je, prema zapisniku pronađen navodni “vražji pečat” na lijevoj strani ramena u blizini srca. Nakon toga uslijedilo je mučenje. Na prvom stupnju mučenja stavljene su joj palčenice, instrument za lomljenje prstiju i noktiju na kojem su je držali pola sata.
Nakon toga su joj na drugome stupnju vezali ruke iza leđa konopom i dizali je u zrak što je trajalo dva sata. Tek tad je Anica iskazala da je vještica i da ju je vješticom napravila Smiljana iz Čepina koja joj je pod pazuh namazala crnu mast za letenje uz čiju su pomoć mogle letjeti oko Čepina.
Na trećem su stupnju Anici povezali ruke i noge utezima dok je sjedila na gredi, takozvanom španjolskom magarcu ili konjiću. Na ovom stupnju Anica nije više mogla izdržati i molila je da je spuste i odvežu i da će priznati sve za što je terete. Iskazala je tako da je, osim sa Smiljanom, surađivala kao vještica i s drugim ženama: udovom Živanom, udovom Savicom iz Tenja i nekom Maksimom koja je također sada zatvorena, a s kojima je također navodno letjela zrakom oko Čepina. Izjavila je i da je sudjelovala na orgijama u Dalju kod neke Marice na koje je sa Savicom doletjela zrakom. Navela je i brojne štete po zdravlje i život različitim suseljanima, između ostaloga i da je zubima iščupala srca troje djece. Konačno, iskazala je i da je spolno općila s nekim Jozom sličnim na sudu prisutnome Jozi, a koji je bio đavolji pomoćnik i koji joj je utisnuo “vražji pečat” kao simbol ugovora s đavlom.
Anica je zadržana još nekoliko dana u tamnici te dalje ispitivana, o čemu nema detaljnih zapisa, tek samo natuknica o njezinu priznanju tijekom još jednog suočavanja sa svjedocima na koje se kasnije tužitelj tijekom finalnog ročišta pozvao.
Sud se ponovno, posljednji puta, sastao 2. prosinca 1748. godine te su navedeni svi iskazi protiv nje, kao i njezina “priznanja” koja je dala tijekom ispitivanja pod torturom. Državni odvjetnik je ponovio početni zahtjev za kaznom da se Anica Pauković spali živa na lomači. Sud je prihvatio taj prijedlog i donio presudu da se Anici treba oko vrata objesiti vrećica baruta te da se tako ima spaliti na lomači. Tako se i dogodilo te je Anica spaljena kao vještica jer je pokušavala liječiti svoje sumještane.
Deniver Vukelić hrvatski je povjesničar, etnolog i kroatist. Bavi se istraživanjem tema magijskih praksi, progona vještica, starovjerja i novovjerja.
