in

Magiju su u starim hrvatskim zakonicima smatrali zločinom već od 13. stoljeća

Dojavi prijateljima

Foto: © Blaga&misterije

Često ljudi misle da je magija postala zločinom u doba progona vještica. Ustvari, od najranijih poznatih zakonika, onih bliskoistočnih, magijska praksa kojom bi se nekom nanijela šteta smatrala se zločinom koji je kažnjiv kao i svaki drugi.

Na isti način pisano je i rimsko pravo, a na temelju rimskoga i crkvenoga prava i najstariji hrvatski kazneni zakonici. Za područje Hrvatske i Slavonije vrijedili su hrvatsko-ugarski propisi, a za Istru i Dalmaciju austrijski propisi i statuti dalmatinskih gradova i primorskih komuna.

Dubrovački statut (1272.),

Najstariji sačuvani statuti na hrvatskom povijesnom prostoru su Korčulanski statut (1265.) i Dubrovački statut (1272.), no iz izvora znamo da su postojali i stariji, iz 1230-ih i 1240-ih. Ovi su statuti pisani uglavnom latinskim i mletačkim talijanskim jezikom, a zakoni i statuti kvarnerskih mjesta na hrvatskom su jeziku.

U Korčulanskom statutu iz 1214. godine, pisanome latinskim jezikom, u 12. poglavlju, “O čarobnjaštvu”, navodi se:

Tako određujemo i naređujemo da se ognjem spali žena ili muškarac, ako izvrši čarobnjaštvo ili zločin čaranja uslijed kojega ljudi mogu umrijeti ili izgubiti razum ili koji dio tijela, ako se može dokazati bar s dva sposobna muža da je netko od tog čarobnjaštva umro ili izgubio razum ili koji dio tijela. Ako (onaj protiv koga je čarobnjaštvo upravljeno) ne umre, ili ne izgubi razum ili koji dio tijela, neka se gospodin knez pobrine (da počinitelja kazni) posavjetovavši se s kim bude našao za shodno. Ako (onaj koji je izvršio čarobnjaštvo) pobjegne, neka je bespravan i neka izgubi čitav svoj imetak koji neka pripadne općini.

U Dubrovačkom statutu iz 1272. godine u 7. poglavlju, “O čarobnjaštvu”, navodi se:

Neka se spali svaka osoba, koja čara ili počini zločin čarobnjaštva od kojeg netko može umrijeti ili izgubiti razum, a može se dokazati da je uslijed toga čarobnjaštva netko umro ili izgubio razum. Ako pak ne umre niti izgubi razum, neka se gospodin knez pobrine. Ako zločin čarobnjaštva ne bi bio dokazan, ali bi postojala sumnja da je izvršen, neka gospodin knez istraži taj zločin kako mu se bude svidjelo.

U Vinodolskom zakoniku iz 1288. godine u članku 59. propisano je:

Ako bi se za koju ženu pokazalo, da je vračarica, te bi joj se to moglo dokazati vjerodostojnim svjedočanstvom, ima ona za prvi put platiti knezu sto libara ili se neka sažge ako ne bi imala odakle platiti. A ako bi to unaprijed učinila, neka je gospodin knez kazni po svojoj volji. A tom se istom kaznom neka kazni i muškarac, ako se nađe u tome grijehu.

U Bračkom statutu iz 1305. godine u 8. poglavlju pod nazivom “O onima koji čaraju” kratko se navodi:

Ako bilo koja osoba počini kakvo čarobnjaštvo, neka se pobrine gospodin knez ili njegovi zamjenici i suci da je kazne kako im se bude činilo shodnim.

U Splitskom statutu iz 1312. godine u 87. poglavlju, “O čarobnjačkim umijećima” navodi se:

Isto tako je određeno da se nitko ne usudi baviti čarobnjačkim i vračarskim umijećima niti da ih nastoji vršiti. Onaj tko bi povrijedio ovu uredbu, neka se spali tako da umre. Ako takav nema sinova nasljednika, sva njegova dobra neka pripadnu splitskoj općini. No ako ima kćeri, polovica imetka neka pripadne kćerima, a druga polovica općini.

Trogirski statut iz 1322. godine sadržava u 26. poglavlju pod naslovom “O kazni za čarobnjaštvo” odredbu koja je propisivala:

Ako se neka osoba bavi čarobnjačkim ili vračarskim umijećem, a zločin joj se dokaže, neka se spali u pepeo. Ako ne dođe u ruke općinske vlasti, neka bude trajno bespravna, a sav njezin imetak neka pripadne općini. No, ako bi imala nasljednika, samo njezin dio pripada općini; to jest jedan dio, a svaki njezin nasljednik neka ima isto takav dio. Ako pak dođe u ruke općinske vlasti, neka se spali kako je rečeno.

U Statutu općine Hvar iz 1331. godine u 10. poglavlju Kako se kažnjava onaj tko izvrši kakvo čarobnjaštvo kratko se navodi:

Ako ma koja osoba izvrši čarobnjaštvo, neka se gospodin knez i njegovi suci pobrinu da je kazne kako im se bude činiloshodnim.

U Vrbničkom statutu (zvan i Krčki statut) iz 1388. godine u 23. poglavlju pod specifičnim nazivom “O ženskim čarolijama” navodi se:

Isto tako određuju: Ako bi se neke žene prijetile čarolijama, neka se stave na sramotni stup. Ako se ustanovi da je (neka žena) uistinu čarala, neka se stavi na muku. Ako na muci prizna: neka se spali. Sudac pak neka bude uvijek razuman.

Ovaj članak odudara od ostalih, prije svega po tome što se magijske prakse pripisuje isključivo ženama, a zatim i jer propisuje torturu kao oblik kazne i ujedno ispitivanje koje nakon priznanja završava smrtnom kaznom na lomači. Ipak, s obzirom na područje koje je vrlo sivo u pravnom dokazivanju, upozorava sudca da bude razuman.

U Poljičkom statutu iz 1440. godine postoji članak 112. pod nazivom »O vješticama i čarobnicama« u kojem se kratko navodi:

Ako bi se uistinu pronašla kakva vještica ili čarobnica ili vračarica, kada se prvi put uhvati, ima se izbatinati; ako se ponovno uhvati, ima se spaliti.

U Statutu grada Rijeke iz 1530. godine u članku 38. pod nazivom “O vračanju i čaranju” uredba je mnogo detaljnija od prethodnih:

Određujemo da se nitko ne usudi vračati ili čarati u svrhu da nekoga ubije ili da ga učini kljastim. A ako se za koju osobu ustanovi da je radila protiv ove zabrane pa je došlo do potpunog izvršenja nekog djela, to jest do toga da je onaj uslijed rečenih čarolija ili vračanja umro, ili poludio ili izgubio pamet ili koje udo, neka se takav zločinac, bio on muškarac ili žena, ognjem spali. Ako je pak rečene čarolije činio ili dao da se čine u ljubavne svrhe, neka ga riječka vlada kazni po svom nahođenju. Ako međutim ne dođe do potpunog izvršenja djela, tada neka se kazni kako osoba koja je izvršila tako i osoba koja je naručila da se izvrši, svaka s dvadeset pet libara. U svim rečenim slučajevima, izuzev slučajeva u kojima se krivac spaljuje, ako netko nema odakle da plati kaznu, neka se išiba i trajno protjera s područja Rijeke i njenog okružja. S onima koji pripravljaju ili nekome dadu otrov neka se slično postupa kao što je gore rečeno za vračanja i čaranja.

Ako promotrimo ove zakonske uredbe od 13. do 16. stoljeća, možemo uočiti brojne sličnosti, ali i razlike. Ono što je vidljivo jest da svi ovi statuti magijskim zločinom smatraju praksu u kojoj je osoba na neki način nastradala, dakle da je riječ o maleficiju. U tim slučajevima gotovo svi propisuju smrtnu kaznu spaljivanjem na lomači, a neki samo u slučaju ponavljanja djela.

Za manje povrede i magijske prakse uglavnom se propisuje novčana kazna ili je prepuštano knezu, sudcima i drugim predstavnicima vlasti da sami presude kaznu, novčanu, fizičku, kaznu izgona ili dr.

U primjerima u kojima se osoba osuđuje da se spali za svoj zločin, zanimljivo je primijetiti da se pazi na nasljedstvo imovine u slučaju nasljednika. Ako ih nema, imovina se konfiscira i prelazi u ruke općine, no u nekim se slučajevima dijeli s nasljednicima.

Deniver Vukelić hrvatski je povjesničar, etnolog i kroatist. Bavi se istraživanjem tema magijskih praksi, progona vještica, starovjerja i novovjerja. 

Literatura:

Vukelić, Deniver (2021): Magija na hrvatskom povijesnom prostoru, Zagreb: Školska knjiga.

Bayer, Vladimir (1982): Ugovor s Đavlom – procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj, Zagreb: Zora.

Nadnaravna bića hrvatskih šuma: od crnih čuvara, preko dekli i divova do huta i malenih lovaca

Kapela Erdödy kod Varaždina skriva scene užasa: grobovi dobrih grofova su otvoreni, razbijeni i devastirani