in

Nadnaravna bića hrvatskih šuma: od crnih čuvara, preko dekli i divova do huta i malenih lovaca

Dojavi prijateljima

Foto: ©Blaga&misterije

Kroz čitavu svoju prošlost čovjek je na sve moguće načine povezan s prirodom i šumama o kojima je uvijek htio znati više. Od prapovijesti do danas, šume su zadovoljavale čovjekove potrebe od onih isključivo praktičnih i materijalnih poput materijala za oblikovanje životnog prostora, sredstva za proizvodnju topline, svjetla i pripremanja hrane ili pak materijala za izradu oružja i oruđa, do onih duhovnih manifestiranih kroz brojna vjerovanja.

Ona danas predstavljaju čitav jedan svijet u kojem svoju bitnu ulogu igraju biljke, drveća, životinje ali i brojna mistična stvorenja koja su izazivale strah kod običnoga puka.

Priče, anegdote i legende o bićima koja nisu od ovog svijeta a postoje oko nas, usmenim predajama sačuvale su se sve do danas, kada je takve priče zapisati i zabilježiti lakše nego ikad prije.

One predstavljaju živo tkivo narodne predaje koja svoje korijene vuku duboko u prošlost, u vrijeme heroja, vila i sila.

Markulesa

Markulesa je biće na crnom konju koje čuva šumu i cijeli šumski svijet, maše osvetnički crnim mačem prema onome tko se usudi dirati njegovo kraljevstvo. Ime ovog šumskog čuvara sadrži kajkavski ali i slavenski naziv za šumu- les. U kajkavskim krajevima ljudi su koristili različita imena za šumu- les (krašićki kraj), gora (samoborski kraj), husta (Zagorje), gozd (Zaleđe krapine). Iako je uspomena na njega blijeda, smatra se da je Markulesa zapravo crni vitez na crnom konju koji je gospodar Šumskim deklama i pazi na zelena stabla, izvore i živi svijet koji nastanjuje šumu.

S druge strane Rusi poznaju šumskog duha imenom Lešij, a poznata su i imena lješi, ljesovik, lešak, lesnoj i lisun. Ovaj duh starih Slavena naklonjen je pastirima i čuva im stoku, a istovremeno štiti i divlje životinje što ga postavlja u poziciju medijatora odnosa između domaćih i divljih životinja. Jedno od vjerovanja kazuje kako pojam Lešij ne označava jedno već skupinu bića koja upravljaju i žive u svakoj većoj šumi. Ponekad otimaju lijepe žene i odvode ih u svoje kolibe prekrivene krznom. Često tjeraju djevojke da oko njih plešu kolo.

Ruski Lešij bio bi, dakle kajkavski Lesni, tj. Šumski, ime koje se krije u riječi Markulesa, koji je također šumski duh.

Šumske dekle

Ilustracija

U Podravini je nekada bilo rašireno vjerovanje u Šumske dekle, žene niska rasta koje su se skrivale od ljudi u dubini šuma. Bila su to divlja bića prekrivena dugom kosom ili dlakom, bez odjeće, dugih ruku te se nisu služile ljudskim govorom.

U blizinu naselja su zalazile tek zbog velike gladi ili hladnoće. Priče o divjemi deklami (divlje djevojke) mnogi su zabilježili, a poznati slikar Ivan Večenaj o njima je napisao i roman „Krik divlje djevojke“ inspiriran legendama o postanku imena šume Repaš iz doba osmanskih prodora u Podravinu.

Prema legendi, stanovitog Rei-pašu i njegove podanike začarale su Šumske dekle koje su živjele u krošnjama hrastova. Svi su se potopili i ni jedan se nije vratio.

Vedi

U nekadašnjim velikim šumama koje su se od vrhova Bilogore protezale sve do Kalinovca i Ferdinandovca, osim svakakvih zvijeri, živjeli su, prema vjerovanju, i neobična bića nalik ljudima. Legenda govori da su divovi Vedi napustili svoja prvobitna naselja i povukli se u bilogorske šume. Svi su od reda bili muškog roda, visoki kao kuća, izgleda sličnom ljudima, ali tijela potpuno prekrivena dlakom. Bili su vrlo glasni i vrlo snažni – čupali su drveće s korijenjem i nosili velike terete.

Prsa su im bila toliko velika da su svojim disanjem mogli podići čak i oluju. Bili su obučeni, ali vrlo bijedno, tako još i dan danas krajem kruži poslovica: “Zdrapan si kak Ved!”.

Bilo ih je dobrih i zlih. Zli se nisu družili s ljudima već su ostajali u šumi, pa su ih zvali šumski Vedi. Ljude nisu ubijali, ali su ih, ako bi ih uhvatili, odveli u svoj grad, mučili i izgladnjivali, pa na kraju pustili. Dobri Vedi dolazili su ljudima u pomoć kada je bilo potrebno.

Huta

Šumska vila s kokošjim nogama koja lovi putnike po šumama, biće je koje pronalazimo u kazivanjima naših starih. Lebdeći među krošnjama šumskog drveća, Huta brižno pazi da vjetrovi ili lahori čuvaju mir i tajanstvenost šumograda. Ova se vila druži s pticama jer može skakutati upravo kao kos ili drozd na svojim kokošjim nogama.

Ukoliko vaš prolazak kroz sjenovita stabla protumači zlonamjerno, može vas začarati i zaplesti tankim nitima kudulje. U tom slučaju ostavite joj jesti i piti na prekriženim granama i izgovorite Huta naa-naa-naa! i pred vama će se stvoriti čistina ili put koji ste tražili. Huta je također naziv za kolibicu od granja i pruća, koju izrađuju djeca potkalničkoga kraja.

Jagari

Drvosječe i ostali prolaznici koji se kreću po šumama često su nailazili na malene lovce. Obično, već se izdaleka čuo lavež njihovih pasa i uzvici Hoj! Hoj!, dozivanje i zvukovi lova. Svjedočanstava o njima dolaze ih gotovo svih dijelova Hrvatske.

Ovi bi se mali noćni lovci, poznati i kao noćni Jagari i mali lugari pojavili brzo i neočekivano. Kroz grmlje bi prolazili nečujno a pod njihovim nogama grančice nisu pucale, a noge na zemlji nisu ostavljale ni traga.

Rastom su dosezali najviše do ramena odraslog čovjeka i nosili su zelena odijela, a bili naoružani prvo lukovima a potom i puškama. Dok su tračali, često su pljeskali pa se promatračima činilo kao da time tjeraju divljač.

Kako bi se brzo i neočekivano pojavili, tako bi brzo i nečujno i otišli, nestali bi u šikarama i stalno bili u pokretu, s ljudima nisu razgovarali, ili su to činili samo ponekad. Oni koji su ih vidjeli, prepričavaju kako su ih viđali u različita godišnja doba a pogotovo u jesen. Za usjevima štete nisu ostavljali ali su mogli biti opasni, Krivolovci i ostali koji bi životinju ostavili da umre na mukama u nekoj zamci često su bili njihova meta.

Ako ste čuli ili poznajete priču ili narodnu predaju o šumskim bićima, pozivamo Vas da se dodate priču ili audio zapis na portal Blaga & misterije i tako upotpunite zbirku. Priča obavezno mora sadržavati podatke o tome tko je, gdje i kada zabilježio priču. 

Najbolje i najcjelovitije priče nagrađujemo besplatnim primjerkom atlasa Tajanstvena Hrvatska: Sjeverozapad!

Registrirajte se i započnite sa dodavanjem na ovome linku!

 

 

 

izvor: Tomo Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvata; Vid Balog, Hrvatska bajoslovlja; Zvonko Lovrenčević, Mitološke predaje Bilo – Gore

Istražite skriveno značenje oblika: kako grboslovlje otkriva detalje o ljudima i obiteljima

Magiju su u starim hrvatskim zakonicima smatrali zločinom već od 13. stoljeća