Prema predaji postoje osobe koje posjeduju prirođene ili stečene moći kojima mogu pobijediti ili nanijeti zlo, u prvom redu bolest i smrt. Vještice su to. Obredni postupci magijske pozadine najčešće su vezani uz liječenje ljudi i životinja. Koriste se pripravci poput melema ili napitaka biljnoga (ljekovite trave) ili životinjskoga podrijetla (usitnjeni dijelovi životinja, primjerice rog , kosti ptica, srce golubice), uz istovremeno izgovaranje molitvi, zaklinjanja, preklinjanja.
Vjeruje da se vještice tajnim radnjama svojoj volji podčinjavaju prirodne i natprirodne sile. U čaranju vještice se često koriste vatrom i vodom, češaljevima, žeravicom i ugljenom. Osim čarolija za izlječenje bolesnih, čara se ponajprije zato da se zdravi ljudi ili životinje sačuvaju od uroka i zlih sila. Česta su vračanja za dobivanje nečije naklonosti, tzv. ljubavna magija.
Život jedne vještice
Prikladna mjesta za čaranje su ognjišta, pragovi, smetlišta, izvori, bunari, vodenice, mostovi, raskrižja. Bitni su određeni dani kao, primjerice, utorak ili petak. Pazi se u i koje doba dana se čara. Tako je najčešće ono u zalazak sunca, uz vjerovanje da onako kako dan odlazi, tako s njim odlazi i bolest, mjesečeve mijene.
Vještice danju žive kao obični ljudi, a noću se mažu posebnom, tzv. vještičjom masti. Na metli ili preobražene u neku životinju (sovu, leptira, orla) lete na vještičji sastanak. Tako se redovito sastaju na osobitim lokacijama: raskrižjima, pod krošnjom oraha, na smetištu. Tu izvješćuju o svojim djelima ili nedjelima i dogovaraju buduća slična. Uglavnom su to uricanje ljudi, životinja i usjeva.
Prema narodnom vjerovanju, vještičarenjem se bave uglavnom žene, rjeđe muškarci. Sposobnost se prenosi unutar jedne obitelji (npr. od majke na kćer). Moguće je i posredovanje neke više sile. Primjerice, osoba je neočekivano ozdravila bez liječničke intervencije nakon duge i teške bolesti ili je doživjela viziju koja ju je nadahnula za tu djelatnost).
Vještice se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i danas često spominju kao coprnice ili coprnjice. U Istri i dijelovima Dalmacije nazivaju se štrige ili štrigulje. U dalmatinskom zaleđu poznate su kao vištice, višćice ili štringe. U folkloru one su letjele na metli, na bačvi ili se pretvarale u muhu. Njihovi sastanci održavali su se na brdima poput Kleka, Medvednice, Aršanja, Mosora ili Velebita. Ondje su u tmini noći vijećale koju će osobu napasti. Kome će izvaditi srce, koga će opljačkati ili na koje će selo poslati razornu tuču.
Narodna vjerovanja
Prema narodnom vjerovanju ako je nekome po noći otekla ruka ili vrat, bio je to znak da ga je u snu ugrizla vještica. Ako su kokoši prestale nositi jaja ili kvočka nije htjela na njima sjediti za to je zaslužna vještica. Vještice su bile krive i ako je krava davala mutno mlijeko ili naglo ostala bez njega. Ako je dijete u susjednom vrtu ubralo jabuku ili krušku, a potom ga zaboljela glava, odmah se posumnjalo da ta susjeda pripada vještičjem zboru.
Ako je dijete u vrućici buncalo i spomenulo ime neke susjede, to je bio dokaz da je spomenuta vještica. Ako bi neka žena za bolesnoga susjeda rekla da mu više nema lijeka te bi on zaista uskoro i umro, sigurno je ona kao vještica prouzročila njegovu smrt. Na čitava sela i gradove one su slale mraz, tuču, nerodicu i razne bolesti.
U mraku progona vještica praznovjerni pojedinci često su za vještičarenje optuživali žene u selu. One su pak iscjeljivale bolesne, skupljale ljekovite trave, pomagale pri porodu, vršile pobačaj ili jednostavno odlučile živjeti bez muškarca. Ti razlozi gotovo su uvijek bili svedeni na puku zlobu, zavist ili ljubomoru.
Optužbe i presude
U Gričkoj vještici Zagorka je opisala razloge zbog kojih je žena mogla biti optužena za vještičarenje. Navodi tako neuzvraćenu ljubav, bolji poslovni uspjeh, samostalnost, ljepotu. No, često je bilo dovoljno naći se na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Neka mjesta u Zagrebu bila su i ostala na glasu kao ročišta vještica. Ondje se one svaku večer sastaju nakon što odzvoni zadnja Zdrava Marija. Neka od njih su Harmica kod zdenca Manduševac, Krvavi Most, Duga ulica (danas Radićeva) kod stuba koje vode prema Kamenitim vratima, Sveti Ksaver kod nekadašnje mitnice, Sveti Duh u blizini kapele, Preradovićev trg i negdje na Vrhovcu podno vješala, jer je u ono doba ondje bilo stratište.
Prema narodnom vjerovanju ondje se noću održavaju veliki vještičji sletovi, gozbe, plesovi, rituali i slavlja. Pridošlice bi tom zgodnom bile primljene u ceh nakon što bi ih vrag zapečatio. Taj ritual odvijao se tako da je vrag novoj članici bezbolno otkinuo komad nokta s palca. Zatim je svoj lijevi palac pritisnuo na neki dio njezina tijela. Od tog pritiska ostao je zauvijek mali znak, koji se mogao lako prepoznati.
To je bio glasoviti „vražji pečat“ (lat. Stigma diabolica) koji je u progonima vještica igrao važnu ulogu kako u njihovom prepoznavanju tako i u tijeku sudskog procesa. Dosta je bilo da krvnik na golom tijelu vještice pronađe madež, bradavicu ili prišt da bi ustanovio kako je riječ o “vražjem pečatu”. Omen je to koji je na stotine tisuća nedužnih žena uz grozne muke otpravio na drugi svijet.
