Po predaji postoje osobe posjeduju prirođene ili stečene moći kojima mogu pobijediti ili nanijeti zlo, u prvom redu bolest i smrt, obredni postupci magijske pozadine, najčešće su vezani uz liječenje ljudi i životinja, pripravcima poput melema ili napitaka biljnoga (ljekovite trave) ili životinjskoga podrijetla (usitnjeni dijelovi životinja, npr. rog , kosti ptica, srce golubice), uz pomoć molitava, zaklinjanja, preklinjanja.
Vjeruje da se vještice tajnim radnjama svojoj volji podčinjavaju prirodne i natprirodne sile. U čaranju vještice se često koriste vatrom i vodom, češaljevima, žeravicom i ugljenom. Osim čarolija za izlječenje bolesnih, čara se ponajprije zato da se zdravi ljudi ili životinje sačuvaju od uroka i zlih sila. Česta su vračanja za dobivanje nečije naklonosti, tzv. ljubavna magija.
Prikladna mjesta za čaranje su ognjišta, pragovi, smetlišta, izvori, bunari, vodenicae, mostovi, raskrižja, a bitni su određeni dani, npr. utorak ili petak i dijelovi dana, npr. u zalazak sunca, uz vjerovanje da onako kako dan odlazi, tako s njim odlazi i bolest, mjesečeve mijene, i slično
Vještica danju živi kao obični ljudi, a noću se maže posebnom, tzv. vještičjom masti, te na metli ili preobražena u neku životinju (sovu, leptira, orla) leti na vještičji sastanak koji se redovito održava na osobitim lokacijama: raskrižjima, pod krošnjom oraha, na smetištu. Tu izvješćuje o svojim djelima ili nedjelima i dogovara buduća slična, uglavnom uricanje ljudi, životinja i usjeva.
(detalj) Frans Francken II, 1607.
Prema narodnom vjerovanju, vještičarenjem se bave uglavnom žene, rjeđe muškarci. Sposobnost se prenosi unutar jedne obitelji (npr. od majke na kćer) ili posredovanjem neke više sile (osoba je neočekivano ozdravila bez liječničke intervencije nakon duge i teške bolesti, ili je doživjela viziju koja ju je nadahnula za tu djelatnost).
Vještice se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i danas često spominju kao coprnice ili coprnjice, u Istri i dijelovima Dalmacije nazivaju se štrige, ili štrigulje, a u dalmatinskom zaleđu vištice, višćice ili štringe. U folkloru one su letjele na metli, na bačvi, ili se pretvarale u muhu. Njihovi sastanci održavali na brdima poput Kleka, Medvednice, Aršanja, Mosora ili Velebita. Ondje su u tmini noći vijećale koju će osobu napasti, kome će izvaditi srce, koga će opljačkati ili na koje će selo poslati razornu tuču.
Narodna vjerovanja
Prema narodnom vjerovanju ako je nekome po noći otekla ruka ili vrat, bio je to znak da ga je u snu ugrizla vještica. Ako su kokoši prestale nositi jaja ili kvočka nije htjela na njima sjediti za to je zaslužna vještica. Vještice su bile krive i ako je krava davala mutno mlijeko ili naglo ostala bez njega. Ako je dijete u susjednom vrtu ubralo jabuku ili krušku, a potom ga zaboljela glava, odmah se posumnjalo da ta susjeda pripada vještičjem zboru.
Ako je dijete u vrućici buncalo i spomenulo ime neke susjede, to je bio dokaz da je spomenuta vještica. Ako bi neka žena za bolesnoga susjeda rekla da mu više nema lijeka te bi on zaista uskoro i umro, sigurno je ona kao vještica prouzročila njegovu smrt. Na čitava sela i gradove one su slale mraz, tuču, nerodicu i razne bolesti.
U mraku progona vještica praznovjerni pojedinci često su za vještičarenje optuživali žene u selu koje su iscjeljivale bolesne, skupljale ljekovite trave, pomagale pri porodu, vršile pobačaj, ili jednostavno odlučile živjeti bez muškarca. Ti razlozi gotovo su uvijek bili svedeni na puku zlobu, zavist ili ljubomoru.
Optužbe i presude
U Gričkoj vještici Zagorka je opisala zbog kojih je žena mogla biti optužena za vještičarenje: neuzvraćena ljubav, bolji poslovni uspjeh, samostalnost, ljepota. No često je bilo dovoljno naći se na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Neka mjesta u Zagrebu bila su i ostala na glasu kao ročišta vještica, gdje se one svaku večer sastaju nakon što odzvonila zadnja Zdrava Marija. Neka od njih su Harmica kod zdenca Manduševac, Krvavi Most, Duga ulica (danas Radićeva) kod stuba koje vode prema Kamenitim vratima, Sveti Ksaver kod nekadašnje mitnice, Sveti Duh u blizini kapele, Preradovićev trg i negdje na Vrhovcu podno vješala, jer je u ono doba ondje bilo stratište.
Prema narodnom vjerovanju ondje se noću održavaju veliki vještičji sletovi, gozbe, plesovi, rituali i slavlja. Pridošlice bi tom zgodnom bile primljene u ceh nakon što bi ih vrag zapečatio. Taj ritual odvijao se tako da je vrag novoj članici bezbolno otkinuo komad nokta s palca, a zatim je svoj lijevi palac pritisnuo na neki dio njezina tijela. Od tog pritiska ostao je zauvijek mali znak, koji se mogao lako prepoznati.
To je bio glasoviti „vražji pečat“ (Stigma diabolica) koji je u progonima vještica igrao važnu ulogu kako u njihovom prepoznavanju tako i u tijeku sudskog procesa. Dosta je bilo da krvnik na golom tijelu vještice pronađe madež, bradavicu ili prišt da bi ustanovio kako je riječ o „vražjem pečatu“ koji je na stotine tisuća nedužnih žena uz grozne muke otpravio na drugi svijet.
