fbpx
Od vremena starih Slavena, postoje ljelje koje naoružane sabljama i odjevene kao kraljice ophode kuće i izvode rituale
Dvorci i nasljeđe

Od vremena starih Slavena, postoje ljelje koje naoružane sabljama i odjevene kao kraljice ophode kuće i izvode rituale

27.05.2019. Ured za blaga i misterije

Ljelje su djevojke iz sela Gorjani koje u proljeće, na blagdan Duhova, odjevene kao kraljevi i kraljice obilaze selo i izvode ritual sastavljen od osobitih pjesama i plesa sa sabljama.

Ovaj proljetni ophod kraljica ili ljelja zaštićeno je nematerijalno dobro upisano na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva.

Foto: Kada Ljelje obilaze selo, dijele se na desetak kraljeva opasanih sabljama i muškim šeširima ukrašenim cvijećem i manji broj kraljica koje, poput mladenki, na glavama imaju bijele vijence/ Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Iako se običaj ljelja održava na Duhove (blagdan silaska Duha Svetoga na apostole u Jeruzalemu, 50 dana nakon Kristova Uskrsnuća), on nema nikakvih crkvenih obilježja, nego svrhu upoznavanja sela s mladim udavačama koje su se pojavljivale svečano obučene s cvjetnom kapom i sabljom u ruci kao kraljevi i s vijencem u kosi kao kraljice.

U svakoj kući otpjevale bi odgovarajuću pjesmu s pripjevom ljeljo i otplesale obrednu igru uz pratnju nekad jednog, a danas i više svirača (tamburaša) za što bi ih domaćini počastili i darovali. Ti ophodi, dakle, imaju i svoju praktičnu životnu funkciju jer su mlade kraljice idući od kuće do kuće mogle vidjeti buduće mladiće pa i svekra i svekrvu.

Običaj ne potječe iz turskog doba, kako se često priča, nego iz pradavnih vremena Slavena. U slavenskoj mitologiji Lada je božica proljeća, mladosti i plodnosti, a njezin sin Ljeljo bog je ljubavi. Do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća Hrvati u Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Mađarskoj izvodili su ophode, obrede i pjesme u čast božice Lade i njezinoga sina boga Ljelje.

Kraljice ljelje nazivaju se i rusaljkama. To je slavenski naziv za vodene vile. Po nekim drevnim predajama, rano preminule djevojke i žene pretvarale su se u vodene vile – rusaljke. Neki antropolozi smatraju da su u narodnoj mitologiji rusaljke nasljednice vila.

Premda značenje i izvor ovog običaja nije pouzdano poznat, seljani ga smatraju simbolom sela Gorjani i prikazom ljepote i elegancije njihovih mladih. U kasnom srednjem vijeku običaj je bio poznat Hrvatima diljem prostora koji nastanjuju. U Hrvatskoj je on bio raširen na području Slavonije, Srijema i Baranje. Najduže se zadržao u Ðakovštini. Srodne običaje imaju i Bugari (rusalije), Rumunji (căluşari), Česi (královničky, králové).

Foto: Slavonske kraljice – ljelje, Otok kod Vinkovaca

Običaj je u Gorjanima oduvijek nosio samo naziv ljelje, a u novije vrijeme počeli su ga nazivati i kraljice. Naziv kraljice na području Đakovštine koristio se pretežno u srpskim selima, a koristili su ga i u hrvatskim selima u drugim područjima Slavonije, Srijema, Baranje i Bačke. Danas ga, kao općeniti naziv za ovu skupinu običaja, i u Gorjanima nazivaju kraljice.

Tamo su kraljice djevojke koje obnašaju jednu od uloga u samom običaju ljelja. Glavne uloge imaju djevojke, najčešće u dobi od 13. do 24. godine, a osim njih sudjeluju i momci. Nekada su znali sudjelovati i oženjeni muškarci, a danas više ne sudjeluju.

Foto: Ljelje/Turistička zajednica Osječko-baranjske Županije

Ljelje obilaze selo u povorci, na početku su kraljevi, za njima kraljice, prosjaci pa gajdaš i tamburaši. Kraljevi nose sablje i muške šešire ukrašene cvijećem, dok kraljice, uz svečanu nošnju na glavi, poput mladenki, imaju bijele vijence. Iz šireg repertoara kraljičkih tekstova odabiru pjesme primjerene obitelji koju posjećuju; najčešće pjevaju djevojci, mladiću ili mladoj nevjesti (izvode pjesmu s karakterističnim pripjevom ljeljo! ili lado!).

Zatim kraljevi izvode ples sa sabljama, a kraljice pjesmom komentiraju plesne figure. Slijedi narodni ples uz pratnju glazbenika. Događaj završava kolom. Ukućani ih daruju hranom ili novcem, koje stavljaju momcima u košare kojemu se mogu pridružiti i ukućani. Nakon što ih počaste hranom i pićem povorka odlazi u drugu kuću. Drugoga dana Duhova odlaze u susjedno selo ili obližnji gradić. Na kraju slijedi zajednička gozba i zabava kod jedne od sudionica.

Običaj se se u većini mjesta počinje gubiti već krajem 19. stoljeća. U Gorjanima je, uz pauzu od četrdesetak godina, u izvornom obliku zadržan do današnjih dana. Velika je vrijednost što se nakon duge pauze grupa entuzijasta odlučuje i ponovo oživljava jedan napušten i skoro zaboravljen običaj. Istina je da su ljelje imale u tom periodu različite scenske nastupe, ali u tome nije postojao kontinuitet. Nakon obnavljanja običaja u prvom desetljeću 21. stoljeća, ljelje redovno obilaze selo na Duhove.

Obnovljeni običaj

Nekada su se djevojke okupljale u kući jedne od sudionica, u popodnevnim satima, od kud bi kretale u ophod po selu, posjećujući sve kuće gdje su ulazna vrata bila otvorena. Tu su pjevale i plesale, a domaćini su ih darivali. U novije su vrijeme uvedene neke male promjene.

Zadnjih nekoliko godina, od kad je običaj obnovljen, gorjanske ljelje na blagdan Duhova idu na sv. Misu nakon koje pred crkvom plešu kolo uz pratnju tamburaša. Iz crkvenog dvorišta kreću u ophod po selu. Posjećuju domove sumještana koji su izrazili želju da ih Ljelje posjete. Običaj je prepoznat 2007. kao nematerijalna svjetska baština i 2009. godine upisan je na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi, s pravima i skrbi nad tim dobrom koje je pripalo kulturno-umjetničkom društvu ”Gorjanac” iz Gorjana.

O ljeljama se ispredaju razne legende. Stara legenda kaže da su u vrijeme turskih osvajanja Turci prodrli u Gorjane i zarobili sve muškarce u selu, a njihove su se žene obukle u šarenu odjeću, na glave stavile muške šešire okićene umjetnim cvijećem i u ruke uzele srpove i kose, te tako obučene otišle pred turski tabor. Turci su pomislili da su došli duhovi, uplašili se i pobjegli. I tako su gorjanske žene oslobodile svoje muževe, očeve i braću.

izvor: Marko Dragić, Lada i Ljeljo u folkloristici Hrvata i slavenskom kontekstu; Ivan Lović, Gorjanske ljelje;