fbpx
Presudio je tren kad su putujući Tzigani konjanicima prodali rakiju: te je noći pred zaprepaštenim carem habsburška vojska napala samu sebe
Priče i pustolovine

Presudio je tren kad su putujući Tzigani konjanicima prodali rakiju: te je noći pred zaprepaštenim carem habsburška vojska napala samu sebe

30.05.2019. Ured za blaga i misterije

Često, o sudbinama ljudi i imperija odlučivalo se na bojnom polju, a ne diplomatskom stolu. Povijesna vrela tako i na ovim prostorima bilježe junake, bitke i hrabrost ratnika koji su naposljetku odlučivali o pobjedi i porazu.

Ipak, jedna od brojnih bitaka koje su u doba vladavine Habsburgovaca vodili narodi ovih prostora ne ostaje zapamćena po junaštvu ili kukavičluku već potpunom kaosu u kojoj su deseci tisuća vojnika zaratili i pobijedili – same sebe.

U posljednjim godinama vladavine cara Josipa II. , povede on stotinjak tisuća vojnika na samu granicu s Otomanskim carstvom. Kako bi proširio posjede, potisnuo Otomane i pomogao Rusima koji su Turke pritiskali stotinama kilometara istočnije.

Kasni je rujan 1788. godine i sukob danas poznat pod nazivom Austrijsko- Turski rat traje već skoro punu godinu. Pod zapovjedništvom samog cara Josipa II, šarolika konfederacija naroda Habsburške Monarhije kreće se prema gradu Karánsebesu (Karanšebeš ) koji se nalazi u današnjoj Rumunjskoj.

Šarolika vojska

Među njima, nalazio se i razmjerno velik kontingent Hrvata, Austrijanaca i Srba, ali i Talijana iz Lombardije te pripadnika drugih etničkih manjina. Svatko od njih, zapravo je djelovao kao zasebna vojna formacija vezana zapovjednim lancem. Mnogi od vojnika, nisu ni govorili isti jezik pa su se prilično teško sporazumijevali.

U noći 22. rujna, ta je šarolika vojska konačno utaborena oko Karanšebeša i jedan kontingent husara – lakih konjanika u potrazi za turskom vojskom prelazi obližnju rijeku Tamiš. Turke ne pronalaze, ali zato susreću skupinu lutajućih Cigana od kojih kupuju nekoliko bačava rakije.

Ne gubeći vrijeme, jer utjehe za umorne ratnike nema u vodi, husari počinju piti i uskoro do njih dolazi kontingent pješadije koji je trebao pružiti potporu konjanicama ukoliko bi sreli Turke. Vidjevši  kakvu su pijanku husari priredili, i pješadinci traže rakiju. Husari ih odbijaju i dolazi do svađe koja uskoro prerasta u oružani sukob.

Kako to inače biva kod pijanih svađa, stvari uskoro od riječi prelaze na povike a potom i na šake. Uskoro se začuo i prvi pucanj. Potom još jedan i uskoro je počela prava mala bitka. Kako bi obranili zalihu rakije, husari podižu utvrđenje i grade barikade, a napadi pješadije postaju sve žešći.

Što se dogodilo?

Povijesna vrela koja bilježe što se u toj kaotičnoj noći na 22. na 23. rujna stvarno događalo ne spominju kojim su jedinicama pripadali ti pješadinci i husari, nego navode kako je u jednom trenu glavnina austrijske vojske postala svjesna sukoba koji se nedaleko događao.

Zapovjednici su pomislili logično – njihova se izvidnica upustila u čarku s turskom vojskom s kojom je sad bitka bila neizbježna.

Psihozu je kažu, pojačao jedan poprilično pijani husar koji je progalopirao vikajući “Turci, Turci, Turci!” ali i činjenica kako se vojnici u panici nisu razumjeli. Naredbe oficira “Halt, Halt!” što znači “Stop!”, u metežu su protumačili kao “Allah, Allah”, odnosno čest bojni poklič otomanske vojske.

Turci u tom trenu još su bili prilično daleko, no to austrijsku vojsku nije spriječilo da zapodjene bitku protiv umišljenog protivnika – u stvarnosti drugih jedinica vlastite vojske. Uskoro je formiran bojni poredak i austrijska je vojska te noći, zapravo povela bitku protiv same sebe.

Cijeli je taj sukob trajao skoro dva dana, sve dok se stvarna otomanska vojska nije približila i otkrila brojne mrtve i ranjene vojnike. Koliko je točno tih kaotičnih dana vojnika poginulo, ostaje poprilična misterija.

Neki izvori broj stradalih – što mrtvih a što ranjenih, stavljaju na oko deset tisuća, dok drugi, oni kredibilniji, govore o 1200 poginulih. Stradalo je i nekoliko topova, a u metežu bitke, nekako je nestao i kovčeg koji je nosio plaću za vojnike.

Bez novca, nema rata, pa se tako Hazburška vojska povukla i tek godinama kasnije, podaci o bitki u kojoj je jedna vojska pobijedila samu sebe, izvučeni su iz rijetkih spomena u spisima starih arhiva i postali primjer incidenta prijateljske vatre koji je u ovom slučaju uzrokovala rakija.