fbpx
U zatrpanoj kripti Bisaga još leži nemirni grof Corberon, usred urušenog dvora u kojem se pisao i “Ero s onoga svijeta”
Dvorci i nasljeđe

U zatrpanoj kripti Bisaga još leži nemirni grof Corberon, usred urušenog dvora u kojem se pisao i “Ero s onoga svijeta”

02.06.2019. Ured za blaga i misterije

Burna je bila ta 1755. godina. Seljačke bune u svim krajevima gornje Hrvatske! Seljaci se dižu protiv feudalne gospode, plijene imanja i ruše plemićke dvorce. U Zagrebu vlada veliki strah. Vijeća se na Kaptolu i Griču. Što uraditi? Ugrožena je Božjakovina, pao je i Bisag gdje su pobunjenici čak postavili i svoj štab. Kako su odvažni, tu nadohvat Varaždina i Zagreba!

Gospoda se u Zagrebu dogovoriše, kako priča suvremenik tog doba Baltazar Adam Krčelić, da najprije krenu na Bisag, inače vlasništvo grofa Jankovića. Najprije je krenula konjica, a za njome pješadija predvođena podbanom Ivanom Rauchom.

I prije nego je ta vojska stigla, priča Krčelić, plemići jednoselci iz okoline Bisaga prethodni dan krišom bijahu ušli u dvorac, te bez truda ne samo rastjerali i svladali seljake, nego i osvojili dvorac zarobivši poglavicu te skupine- Kadovića.

Kaos u utvrdi

Zapovjednik konjice, podžupan Juraj Petković, koja se primakla tvrđavi nije znao za promjenu vlasti u Bisagu, a ni plemići jednoselci nisu znali jesu li to njihovi saveznici ili novi val pobunjenika. Stoga jedni i drugi podigoše viku i umalo da nije došlo do pucnjave. Kada su se ipak sporazumjeli, podžupan Petković uđe u dvorac.

Međutim uplašenim i nesigurnim vojnicima nije puno trebalo da počnu s pucnjavom na bilo kakav sumnjiv šum. Negdje u noći, zalutala krava približila se straži. Kako krava nije „reagirala” na povike straže otpočne pucnjava. Nastala je sveopća zbrka i svi su mislili da na dvorac navaljuju pobunjenici. Neki su se skrivali, neki bježali, a većina udarala u viku.

Konačno, kad su oni, koji su bili izvan dvorca, opazili da se ništa ne događa, počeli su ispitivati zbog čega se iz dvorca neprekidno daju takvi znakovi. Nakon velike zbrke shvatili su da je sve to smiješna zabuna, vratili se u dvorac mirno, bez opasnosti.

Danas je taj slavni Bisag ruševina s ostacima dviju kula i kapele u kojoj se još uvijek očuvalo nekoliko zidnih slika s prizorima iz Kristova života. U njoj su bila položena tijela predaka grofa Draškovića koja su kasnije prenesena u Veliki Bukovec, gdje su Draškovići također imali posjed.

Očuvalo se i nekoliko gospodarskih objekata, od kojih je najzanimljivija dvokatna žitnica. Od velikog perivoja oko dvorca ostalo je tek poneko drvo. Iako se nalazi uz cestu Varaždin-Zagreb i spomenik je nulte kategorije, nitko se nije dovoljno zainteresirao za njegovu obnovu, nego iz dana u dan polako nestaje.

Povijest ovog srednjovjekovnog grada koji je barokizacijom pretvoren u dvorac veoma je stara. Kada je sagrađen nije poznato, ali se zna da je kao nizinski utvrđeni grad postojao potkraj 14. stoljeća. U 15. stoljeću je najvažniji burg uz rijeku Lonju, a u 16. i 17. stoljeću Bisag je kastrum u kojem se odvija intenzivan život.

Stradao u požaru

Grad je imao oblik četverokuta s četiri kružne kule na uglovima, te jednom pravokutnom kulom koja se uzdizala sredinom ulaznog pročelja. Bio je opkoljen jarkom koji se vidi i danas. Do ulaza u grad vodio je most. Poslije 1918. godine dvorac je djelomično porušen i restauriran. Tijekom Drugoga svjetskog rata stradao je u požaru i do danas je u bijednom, razrušenom stanju.

Tokom svojeg dugog trajanja, usljed ženidbenih veza, smjenjivala su se prezimena gospodara. Jedni od najstarijih vlasnika Bisaga bili su Bisaški (Bikszadi), po kojima je grad nazvan. Đuro Bisaški bio je 1445. godine podban. Njegov sin Petar umro je bez muškog nasljednika, pa je grad prešao u vlasništvo njegove sestre udate za Nikolu Kaštelanovića iz Sv. Duha u tadašnjoj požeškoj županiji.

Nad ulazom u grad nalazio se grb Kaštelanovića, koji su posjedovali Bisag do izumrća obitelji u 16. stoljeću. Poslije Kaštelanovića dijelove bisaškog vlastelinstva posjedovali su Ratkaji, Zemčejevi, Bradači, Gottali, Patačići, Keglevići..

Oko 1620. Bisagom upravlja Juraj Zrinski, a najdulje su ga držali plemeniti Patačići. U 18. stoljeću Bisag je bio vlasništvo Antuna Jankovića kojeg je August Šenoa opisao u „Diogenešu” kao opreku tadašnjem širenju tuđinštine u Hrvatskoj. U 19. stoljeću u vlasništvu je grofova Draškovića Trakošćanskih, čiji se grb nekada nalazio iznad ulaza pokraj grba Kaštelanovića.

Obitelj Drašković dvorac je držala u posjedu sve do kraja 19. stoljeća kad je uslijed prezaduženosti pao u ruke jedne mađarske banke. Posljednji gospodar Bisaga, grof Josip Drašković, ponio je iz grobnica u kapeli Sv. Florijana i lijesove svojih predaka.

Od mađarske banke dvorac prelazi u vlasništvo obitelji Hadrović iz Visokog, zatim Franje Grošinića, a od 1932. do 1941. godine nalazi se u vlasništvu književnika Milana Begovića koji je o dvorcu pisao u knjizi “Sablasti u dvorcu”. U njemu, između ostalog, piše libreto za najpoznatiju hrvatsku operu “Ero s onoga svijeta”.

Sam Begović je u obnovu svog doma uložio mnogo novaca, no trud mu se nije isplatio i on ubrzo odlazi u Zagreb. Njegov dom ostaje prepušten na milost i nemilost. Nakon Begovićeva odlaska dvorac je pripao mađarskoj hipotekarnoj banci.

Priča o grofu Corberonu

Za Bisag je važan i Grof Edgar Bouree de Corberon, savjetnik i prijatelj bana Josipa Jelačića, pustolov i zaštitnik hrvatske kulture, koji je djelovao iz svojega dvorca Januševca te kasnije kao gost, stanar iz Bisag – grada. Grofova želja je bila da se pokopa u Bisagu, iako ga je smrt zatekla nedaleko od Beča. Ipak, 1861., tijelo mu je dovezeno i položeno u kriptu Draškovića ispod Kapele Sv. Florijana. Do današnjih dana ostao je jedini u zatrpanoj kripti kapele Bisaga.

Prema pričama mještana, ljudi su njegov grob nekoliko puta oskvrnuli misleći da će u grobu pronaći kakve dragocjenosti. Zbog takvih vandalskih postupaka mještana, duh grofa de Corberona uzrokovao je bujanje rijeke Lonje i poplave okolnog područja. Na starinski blagdan Kraljeva u kapeli su se palile svijeće za pokoj duše Edgara de Corberona.

Zanimljivo je i da je Bisag bio u opasnosti tijekom križevačke bune početkom 1755. Seljaci su tada uništili mnogobrojne plemićke dvorce i kurije. Buna je počela u Ravnu pokraj Križevaca te se brzo širila krajevima južno od Kalnika. Seljaci su čak zaposjeli Bisag, ali ga nisu spalili, jer su ga željeli sačuvati „ za svetlu Kralicu“, točnije za caricu Mariju Tereziju.

Od svih priča iz burne prošlosti; od Bisaga danas ostaje samo ruševina koju vegetacija i vrijeme sve više proždiru i ponekad- uopće ne nalikuje veličini o kojoj govore spisi iz minulih dana.

izvor: Tomislav Đurić, Dragutin Feletar, Stari gradovi i dvorci sjeverozapadne Hrvatske; Mladen Obad ŠćitarociDvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja