fbpx
U bilješkama istraživača o dušama koje su ostale na ovom svijetu, pronalazimo brojna svjedočanstva o utvarama, duhovima i vukodlacima
Twighlightzone / Pixabay ( Ilustracija )
Mitovi i legende

U bilješkama istraživača o dušama koje su ostale na ovom svijetu, pronalazimo brojna svjedočanstva o utvarama, duhovima i vukodlacima

06.07.2018. Ured za blaga i misterije

Prema vjerovanjima, ponekad nakon smrti duša ostane na ovom svijetu, a ponekad odlazi u drugi, nepoznati svijet, dok tijelo ostaje u nekom obliku života na zemlji.

Takva bića lebde na granici života i smrti, mogu biti nematerijalna (duhovi) ili materijalna (vampiri, vukodlaci, zombiji), a svaka skupina obrađena je u svim granama umjetnosti. Ove duše mogu biti dobre i zle, a jedne i druge lede krv u žilama živih.

Nematerijalna bića zapravo su duše pokojnika koje ne mogu pronaći mir, pa progone živuće pojedince, čak imaju i sposobnost ulaska u njihova tijela. Primjerice, u Mezopotamiji se isticala grupa demona zvana lilu (muški demon) i lilitu (ženski demon), srodna zapadnjačkim predodžbama o inkubima i sukubama, slavenskim morama, seksualno nabijenim duhovima, noćnim napasnicima koji vrebaju usnule žrtve.

Uz vjerovanja što se zbiva s određenim pokojnicima nakon smrti vezane su i nesretne duše zarobljene u nepropadljivim tijelima ili propadljiva tijela bez duša, a osuđene su na vječnu glad za ljudskom krvlju i vrlo ih je teško, gotovo nemoguće uništiti. Definiranje pojave vampirizma oslanja se na predodžbu koja je nastajala kroz stoljeća u srednjoj i jugoistočnoj Europi.

Pojam vampira uključuje elemente više različitih bića; duhova pokojnika (revenants), noćnih planinskih duhova germanskog svijeta (Alps), antičkih striga, slavenskih mora i vukodlaka. Rasprostranjenost i starost vjerovanja u vukodlake veže se prema mnogim karakteristikama s lunarnim kultom, a očito i totemom vuka.

U starom vijeku vjerovalo se da će se u vukodlaka pretvoriti onaj tko napusti ljudsko društvo ili tko je izopćen iz njega. U vremenu od 1520. do 1630. godine, istočnom Europom rašireno je vjerovanje da je svaka duša koja umre pod prokletstvom vukodlaka osuđena da se vrati kao vampir. Tako se, osobito među Slavenima, ovaj pojam upotrebljavao za bića vučjeg lika, a s vremenom se počinje pripisivati živom mrtvacu.

U kasnom srednjem vijeku, sve se više gube životinjska obilježja vukodlaka, a glavna karakteristika ostaje njihova glad za krvlju i zlo koje donose. Naglo širenje vjerovanja u vampire u 18. stoljeću dovodi se u vezu s opadanjem vjerovanja u vještice, koje se oslanjalo na apstraktne optužbe i nevidljivu vezu s đavlom. Ljudi 18. stoljeća bili su skloniji vjerovati u ove žive mrtvace, za čije su postojanje imali i vidljive «dokaze»: tijela pokojnika koja su pokazivala neobične znakove života.

Kod južnih Slavena mogući razlozi za vampirizaciju su: pri umiranju ili za sprovoda narušila su se određena pravila ritualnog ponašanja ili je pokojnik umro neprirodnom smrću; začeće, rođenje ili smrt dotične osobe dogodili su se u nepogodnom trenutku; veze između pokojnika i živih nisu se do kraja raskinule; pokojnik je živio grješnim životom ili je kontaktirao s demonskim silama.

Priče o dušama pokojnika koje lutaju svijetom susrećemo do današnjih dana. Najčešće je riječ o raznovrsnim prikazama, duhovima odnosno mrtvim ljudima koji ustaju iz grobova tijekom noći kad ih pojedinac može susresti. Smatra se kako su narodne priče o posjetima mrtvih nastale na postavkama vjerovanja u čistilište.

U čistilištu se nalaze dva mjesta – prvo je općenito određeno za duše, a nalazi se vrlo blizu pakla, a drugo je određeno za posebne slučajeve (duše) koji se odatle mogu pojavljivati i objavljivati živima kako bi ih upozorili ili zatražili molitve za sebe.

Etnograf Luka Lukić u svojim rukopisima zabilježio je priče o utvarama. Izdvojili smo neke od njih:

Vidio pokojnika

Išao sam po duhan s Markom Majnkas (Mantijanom) i to k Tomi Serezliji u Bos.Dol. Klakar. Bilo je to već pred Božić, g. 1900. Kasno smo od mlina pošli a di mrko doba oko 5 sati. Tamo smo došli oko 7 sati, jer je Marko bio sipljiv. Nemože ići. Tamo smo malo sjedili, kavu popili i malo govorili, moglo biti 1 sat.

Onda smo išli kući, prošlo je 9 sati, a kad smo došli blizu mlina bila mjesečina kao dan, a snijeg je vidi se put skroz. Na 1 x pred nama žena (bosanka) na 1 korak stoji bosa, zasukanih krila, nosi križ sa zemljom (na liev. ramenu) i kiticu sarajskog bosiljka na livom ramenu, kao pokrov komad beza da se vuče po zemlji po prilici 1 metar. I mali peškirić (sprida visi) a on (Marko) mene povuče na livu stranu i pita: Vidiš ti šta. Vidim da. Ja gledam, obidjemo 2 koraka a nema je. Onda je nestala. Čuo sam da je umrla 1 bosanka u dol. Klakara, pa svaku noć …., lupala, a u jutri sve u redu.

Neobičan slučaj

Priča stara Stana Lukić, kb 461. Varoš. Antina mati, Stana priča ovo: K nama je došla u Ruščicu žena iz Grabarja, pa je govorila ovo: Mi smo živile u dobru, a svekar je bio dosta strog. Jednom dodje fratar u selo, pa će kupit `ranu, a on bio ljutit, pa mu nije ništa dao. Za malo vremena on se razbolio, pa i umro, a bez ispovjedi.

Nisu prošla ni 2 mjeseca, on dodje, pa palji baklju po kuće i loži vatru pa svitli po kuće, da se sve vidi. A kad u jutro, ništa, sve u redu. Jednom otišao mu sin u štalu poslije večere, pa vidi oca u štale, on se jako uplače, dobije tri groznice i umre. Šta će sad? – Onda 1 čoek će čekat` i pitat oca „šta tražiš! On reče: otjero sam fratra, nisam mu ništa dao. Nego vi lipo uzmite novu štranjgu i tu jelovinu, pa ju odnesite u sv. Trojstvo i poklonite, pa neću više dolaziti. Tako su uradili i nije više dolazio nikada.

Nestala djevojka

Pričala Agneza Štefančića. Bilo kod nas u selu prelo. Skupilo se dosta momaka i djevojaka pa svašta govorili, a najviše o mrtvima. Jedna cura bila slobodna pa će otići u groblje oko po noći i donitimašta iz groblja. I zbilja ode ona. Kad na ulazu stoji mrtvac i drži preko ruke pokrov. Ona uzme pokrov i donese med drugove na prelo.

Ali malo poslije dodje mrtvac pod penđer pa viče „daj moje“. Nitko i opet ne smije izaći nego ona, a i drugi će za njom. Idući prama groblju na jednom nesta mrtvoga, ali nesta i cure, kud je dopala nitko ne zna, samo kad su došli do groblja – nema je, pa kraj! Zato se nije dobro kladiti i po noći se kladariti. Pričala Manda Petrakova, napisao Lukić.

izvor: Karolina Lukač, Ivana Artuković Župan:  Put u vječni dom, predodžbe naših starih o smrti i zagrobnom životu