Sustavni razvoj progona vještica te srednjovjekovni način razmišljanja i poimanja života bio bi nepotpun bez optužbi o spolnom općenju vještica s vragom. Taj intenzivni seksualni život koji se po mišljenju istražitelja i sudaca u zapadnoj Europi odvijao upravo na sabatu, sastanku vještica i nečastivog, omogućavao je vješticama i vješcima njihovu zlokobnu moć.
Prema priznanjima tih nesretnih i do smrti mučenih žena, vrag se često javljao kao odvratno, dlakavo čudovište iz čijeg je falusa izbijao sumporni mlaz. I dok se po ostaloj Europi na sabatu u pravilu odvijao „grupni seks”, u sjevernoj Hrvatskoj spavanje s vragom bilo je individualno. Ponekad, a to se događalo samo kada je ispitivač bio upućen u literaturu sa zapada, uporno se zahtijevalo da vještica prizna da je s vragom spavala na samom spravišću. Kada se vrag pojavio na spravišću poprimao bi „lijep muški lik”, ali i obličje psa ili mačke crne boje.
Prijelomne godine
Prijelomnih godina 1698. i 1699. u svim procesima protiv čaranja, vještica i vještaca u sjevernoj Hrvatskoj, istražitelji su od optužene zahtijevali da, uza sve ostale zloće i gadosti, prizna da je bludno griješila s vragom. Tako je mukama pritisnuta vještica priznavala da je vrag s njom spavao u liku ili spodobi njezina vlastitog muža.
Proces je izgledao tako da je žena priznala da je „živela” spolno samo sa svojim mužem, a na to bi istražitelji jednostavno u zapisnik dopisali „u podobi vraga”. No, iznuđeno „priznanje” samo po sebi nije bilo dovoljno te je nesretnica morala dati i objašnjenje kako je spoznala da opći s vragom, a ne sa svojim mužem. Taj su „problem” ispitivači riješili tako da su ženi nametali da je pri snošaju osjetila da je u „vraga paklenskog” spolovilo hladno, a i sjeme koje ejakulira bilo je uvijek „merzlo”.
Obično se to događalo u kući same vještice, u vrijeme kada muža nije bilo kod kuće. Takav je i slučaj optužene vještice Margarete Kuljanke koju je vrag čak dvaput posjetio u zatvoru, gdje je s njom činio bludne radnje. A da bude manje „upadljiv” pretvarao se u lik „gospodina gradskog kapitana” koji joj je obećao da će je osloboditi. I sjeme „gospodina kapitana” bilo je „merzlo”, pa je Margareta odmah spoznala da je zapravo obljubljuje sam vrag.
Proces i priznanje
U ovom slučaju gotovo da je i više nego sigurno da je pravi „gospodin kapitan” posjetio sirotu ženu u zatvoru te iskoristio njezin bezizgledni položaj. Ponekad, a to je rjeđe, copernica je priznavala da je općila s vragom koji je poprimao lik njezina ljubavnika, no i tada sve je bilo „merzlo”, i spolovilo i sjeme.
S druge strane copernica Jela Ptićkovica, kojoj je krvnik 8. veljače 1743. godine u samoj stidnici našao vražji pečat, priznala je pod teškim mukama da je imala odnose s vragom, samo što je sjeme „paklenskog” partnera bilo vruće a ne „merzlo”, no to je za suce bio nebitan podatak.
No, ispitivači i suci se nisu zadovoljavali samo priznanjima o sastajanju i bludničenju s nečastivim. Nastojali su pod torturom doznati i đavolje ime, pa čak i kako je izgledao i kakva mu je bila odjeća. Što je drugo preostajalo tim ženama već da puste maha svojoj mašti pa je tako vrag imao različita imena: Matić (umanjenica od Mate), Primus, Lucifer, Markaj, Kralj, Siljnjak, Gasperl ili jednostavno „gospon”.
Vrhunac „seksualnih” doživljaja s vragom nalazimo u pisanom zapisniku sudova zagrebačke i križevačke županije od 1704. do 1706. godine, kada se vodio glasoviti (kasnije zataškan) proces protiv plemenitašice Dore Martak i njezinih prijateljica Jelene Kos i Dore Prusak koje su „dobrovoljno se saživjele s vragom”. Ove žene optužene su da su čak s đavlom i djecu rađale. No, to je jedini slučaj u našim procesima protiv vještica gdje one ostaju trudne s vragom.
