Zabrana masonstva se odnosila na sve oblike masonstva, uključujući i ženske lože. Masonstvo je bilo zabranjeno u Jugoslaviji zbog njegove povezanosti s liberalnim i demokratskim idejama, koje su se suprotstavljale socijalističkom režimu. Masoni su se smatrali elitističkom grupom koja je imala svoje tajne rituale i koja je imala utjecaj na društvene i političke procese. Socijalističke vlasti su smatrale da masonstvo predstavlja prijetnju njihovoj vlasti i da je neprihvatljivo u socijalističkom društvu.
Iz deklasificiranih spisa republičke i savezne ‘službe’, koji prate ispitivanje bivših masona o prirodi i ciljevima pokreta, može se doznati dosta o prirodi predrasuda protiv slobodnog zidarstva, koje su se kroz naslijeđe FNRJ/SFRJ u blago evoluiranom obliku nastavile sve do danas. Ispitivani masoni su, kao i oni koje su ‘stiskali’ carski dželati na kraju osamnaestog stoljeća, prikazali fantazmagoričnu sliku, prema kojoj su Rotarijanci zapravo i veći špijuni na strani Amerike od svih, masonstvo kao takvo pruža aktivni otpor NDH i zaustavlja njenu privredu, a u predratnoj Jugoslaviji svi bankarski tokovi budu odlučeni na sastancima židovskih B’nai B’rth loža, sve do uvjeta dodjele pojedinog kredita… Podrazumijeva se i potpuna usklađenost loža ‘na terenu’ sa maticama van Jugoslavije, do te mjere da se cijelo masonstvo pretvara u složeni aparat za špijunažu i različite privredno-medijske ‘diverzije’.
Ljudima koji su iz uvjeta tamnice davali takve iskaze ne može se puno zamjeriti, ali je čudnovato da su te ‘informacije’ našle put u maštu ‘teoretičara zavjere’ kako u osamdesetima tako i – dan danas.
Dio folklora SFRJ i njenih nasljednica su stalne spekulacije o tome – je li Josip Broz Tito bio mason. Ta nagađanja dolaze iz činjenice da je njegov život u godinama između zarobljavanja na Galicijskom frontu od strane Ruske vojske, pa do povratka u Kraljevinu SHS kao agenta Kominterne, nedovoljno poznat. Rusija je na početku 20. stoljeća, pa sve do konačne pobjede Lenjinizma, bila plodno tlo ne samo za masoneriju nego i za sve vrste ezoteričnih i mističnih organizacija – samo srodnih slobodnom zidarstvu. Simbolika i način rada Socijalističke internacionale (pentagram, mreža polutajnih ćelija, javna i tajna agenda) ima sličnosti sa načinom rada ‘kontinentalnih’ prevratničkih slobodnozidarskih organizacija iz doba Francuske revolucije i europskog prevrata 1848. godine. U medijima i literaturi se često navodi i činjenica da samo ime ‘Tito’, koje je često zbunjivalo Brozove protivnike, postoji kao titula u sustavu Memphis-Misraima, koji potiče od avanturista Cagliostra, zavodnika Casanove i revolucionara Garibaldija. Anticrkveni stav Socijalističke internacionale, čiji je najuspješniji agent bio Broz, također slijedi stav nekih od francuskih i talijanskih kontinentalnih loža.
Van teorija zavjera, neupitno je kako je Masonstvo bilo zabranjeno u ‘narodnoj’, pa onda i ‘socijalističkoj ‘ Jugoslaviji i da je Tito je bio glavni arhitekt te zabrane. Tito se u početku borio protiv masonstva kao ideologije koja se suprotstavlja socijalističkom režimu, ali kasnije se okrenuo protiv masonstva kao simbola buržoaske elitističke kulture. Tito je smatrao da masonstvo predstavlja prijetnju socijalističkom sistemu i da je neprihvatljivo u socijalističkom društvu.
Njegov se stav tu razlikovao od ‘tropske’ ideološke vizije njegovog prijatelja Fidela Castra, koji je uređujući odnose u post-revolucionarnoj Kubi, masonstvo ne samo održao legalnim nego učinio i jednim od stupova svoje, karipske, varijante socijalističkog sustava.
