in

Mitovi, legende i stvarnost mljetske bolesti: od gusara i križara do moderne medicine

Dojavi prijateljima

Foto: © Blaga&misterije

Jedna od bolesti koja se često pojavljuje u medicinskim publikacijama dobila je ime po otoku Mljetu. Mal de Meleda ili mljetska bolest genetička je bolest koja se prepoznaje po hrapavoj ispucanoj koži dlanova i stopala te intenzivnom i neugodnom mirisu.

Foto: Mljet

Dok povijesnih izvora o mljetskoj bolesti prije XIX. stoljeća nema, narodna predaja tradicionalno tu bolest doživljava kao kaznu za grijeh oskvrnuća, odnosno za grijehe gusarstva, ili pak kao zaostalu lepru koju su donijeli križari.

Svjetska znanstvena zajednica o mljetskoj bolesti saznaje iz pera dubrovačkog liječnika i literata Luke Stullija (1826.) koji daje njezin prvi detaljan klinički opis, tvrdeći da kod te neobične bolesti, nastale na otoku i inače punom neobičnih prirodnih pojava, nije riječ o infekciji, već o autohtonoj nezaraznoj nasljednoj bolesti.

Foto: Mljetska bolest je nasljedna kožna bolest koja se očituje u prekomjernom oroženju dlanova i tabana i polaganom napredovanju tih promjena na podlaktice i nadlaktice, odnosno na potkoljenice i natkoljenice. Liječi se primjenom sredstava za otapanje roževine, a u novije doba i retinoidima

Kliničari prvih desetljeća XX. stoljeća mljetsku bolest određuju kao nasljednu kožnu bolest s karakterističnim promjenama, kojima se razlikuje od ostalih kožnih bolesti. Danas se mljetska bolest definira kao genetička bolest, pri čemu su kožne promjene tek jedna od vidljivih značajki, a način nasljeđivanja od presudne važnosti.

Mutacije gena u populaciji otoka

Antropolozi su naše otoke jedno vrijeme takoreći opsjedali, analizirajući na njima utjecaj genetičke strukture stanovništva na razvoj autohtonih bolesti. Tako su, primjerice, istraživani nasljednost patuljastog rasta na otoku Krku, nasljedne poteškoće u učenju na Susku, nasljednost raka jajnika i učestale anomalije kuka na Lastovu, učestalost gihta na Visu te neke druge nasljedne bolesti.

Otočna populacija, koju karakteriziraju visok stupanj genetičke izolacije, konsangvinitet i incest, je dragocjeno istraživačko vrelo za povjesničare, demografe, antropologe, biologe i razne druge znanstvenike.

Mljet karakteriziraju mali broj stanovnika, niske stope imigracije, visok stupanj reprodukcijske izoliranosti te sužen izbor bračnih partnera, što je za posljedicu imalo učestalo sklapanje brakova u srodstvu, koje je pridonijelo razmjerno čestim mutacijama gena u populaciji otoka. Koliko je slučajeva mljetske bolesti tijekom povijesti bilo na Mljetu ne zna se pouzdano, no dokazano je da mutaciju moraju imati oba roditelja da bi dijete oboljelo. Ostaje otvorenim pitanje koliko daleko u prošlost su se pojedini živući članovi obitelji objektivno mogli sjećati svih oboljelih predaka i koliko su o tome uopće bili spremni otvoreno razgovarati, s obzirom na to da se na bolest u to vrijeme gledalo kao na nekakvu stigmu.

Foto: Mljet u 19. stoljeću

No, mljetska bolest, usprkos imenu, nije više samo “mljetska”. Najnovija medicinska istraživanja potvrđuju da je bolest geografski široko rasprostranjena po mnogim zemljama diljem svijeta te je tako tijekom proteklih tridesetak godina istraženo dosta slučajeva mljetske bolesti i u inozemstvu.

Budući da su sve to područja koja su se stoljećima nalazila na kopnenim i pomorskim trgovačkim rutama Dubrovačke Republike, može se pretpostaviti da je populacijsko kretanje rezultiralo i prostornim transferom predaka i gena te da se mutacija održala samo zato što bolest nije smrtonosna i ne utječe na reprodukciju. Prema istraživanjima bolest i danas, usprkos napretku medicine, pacijentima otežava obavljanje radnih obveza i narušava njihov estetski izgled, zbog čega često pate i psihički.

Narodne predaje

Uz podrijetlo i nastanak mljetske bolesti vežu se brojne usmene predaje. Tako je narodna predaja o nastanku mljetske bolesti, koju spominje Srećko Bošnjaković, povezana s mistično-demonskim objašnjenjem o oskvrnuću. Prema toj predaji, prvi slučaj bolesti dogodio se u uglednoj obitelji na Mljetu, čiji je najstariji član, u svađi oko obiteljskog prestiža vezanog za izbor sijela nove župe, na očigled svih mještana oskvrnuo Sveto otajstvo tresnuvši njime o pod, nakon čega ga je nogama izgazio. Od toga trenutka i njega i njegove potomke snalazi prokletstvo te na rukama i nogama nose neizbrisivo kožno unakaženje kao vidljiv biljeg i trajni znamen Božje kazne.

Prema kazivanju jednog otočanina oboljeli su često pravili zavjetne darove. Zavjeti su se činili u crkvi čudotvorne Gospe od Brijega u Koritima kojoj su oboljeli ostavljali skupocjene darove, među kojima se ističe jedan ex voto – srebrna pločica s reljefom ruke, na čijim se prstima jasno opažaju znakovi “mediteranske gube”, koja se sredinom XVIII. stoljeća, u vrijeme najvećeg procvata Korita, iznenada pojavila na djeci. Prema narodnom vjerovanju, bolest je neizlječiva, a može se zatrti jedino zabranom sklapanja brakova i uništenjem sjemena nad kojim lebdi prokletstvo.

Križari i gubavci

Druga je teza o podrijetlu i nastanku mljetske bolesti da su mljetsku bolest na Mljet donijeli križari na povratku iz rata, kada su svoje vojnike oboljele od gube (lepre) ostavili na otocima Mljetu i Lastovu, koji su zbog svoje izoliranosti i slabe naseljenosti u to vrijeme služili Dubrovačkoj Republici kao karantena ili kao mjesto progona za raznorazne bolesnike. Prema toj su predaji gubavci ostavljeni na Lastovu, navodno, ubrzo izumrli, dok su oni ostavljeni na Mljetu preživjeli zahvaljujući pomoći s kopna, odakle su dobivali hranu. Otamo su poslije doveli svoje bračne partnere s kojima su izrodili potomke na koje su prenijeli bolest.

Želimo li ispitati povijesnu utemeljenost ove teze, treba spomenuti da se križari zaista povezuju sa širenjem lepre. Lepra se, naime, spominje u Indiji još 600 g. pr. n. e, odakle je dvjesta godina poslije stigla do Perzije, Mezopotamije i Egipta. Negdje između XI. i XIII. stoljeća se s Bliskog istoka širi u Europu, a svoj maksimum dostiže upravo u vrijeme križarskih ratova. No, to se događa puno prije samostalnosti Dubrovnika i prije otvaranja lazareta u samostanu na Mljetu (1397.) koji je, prema istraživanju Mirka Dražena Grmeka, svjetski priznatog povjesničara znanosti, prvi lazaret na svijetu, a u kojem su se smještali mjesec dana u karantenu putnici koji su dolazili iz okuženih krajeva. Krajem srednjeg vijeka, tj. negdje u XIV. i XV. stoljeću, lepra nestaje s europskog prostora, tako da se ta bolest potkraj XV. stoljeća i u našim krajevima sve manje javlja. Ipak, nije isključeno da je na Mljetu u lazaretu bilo i oboljelih od lepre, a moguće je i da se lepra brka s mljetskom bolešću.

Brkanju tih dviju bolesti pridonijelo je vjerojatno i starozavjetno tumačenje lepre, koje se u narodu zadržalo, a koje kaže da je lepra “Božja kazna” za grijehe povezane s nečistim tjelesnim tekućinama i kršenjem seksualnih tabua. Inače, sama riječ lepra ili guba (šuga) zadržala se u svim europskim jezicima sve do danas kao sinonim za obilježenost ili stigmu, tako da možemo reći da je mljetska bolest na neki način naslijedila lepru.

Gusari i gubavci

Splitski liječnik Dominik Marcocchia (1850.) spominje predaju o mljetskim gusarima koji su ogubavili ruke još prije četiri stoljeća kada su napali tursku lađu s gubavom posadom, koju je nevrijeme dotjeralo do Mljeta. Posadu su navodno poubijali, a njihovu su robu međusobno podijelili, zbog čega ih je, prema predaji, snašla Božja kazna koju kao neizbrisivi trag sramote nose na rukama i stopalima.

Uvid u povijesne okolnosti pokazuje, međutim, da je Mljet češće bio žrtva gusara nego što su njegovi stanovnici sami gusarili, zbog čega su Mljećani gradili mnoge kamene utvrde, kule, kaštele i puškarnice te svoja naselja podizali više u unutrašnjosti otoka nego na samoj obali. Mljet su tako više puta poharali saracenski (arapski) i turski gusari (1571.), a nemilosrdna gusarska i hajdučka pustošenja po Mljetu spominju se i u XVII. stoljeću, tijekom Kandijskog rata (1645.–1669.).

Povjesničar Josip Luetić spominje da su se poneki put i sami Mljećani znali upustiti u borbu s gusarima. Treba, međutim, istaknuti da je za vrijeme mletačke uprave hajdučija imala ulogu svojevrsnog otpora prema neprijateljskom Osmanskom Carstvu, te su mletačke vlasti takav oblik oružanog otpora podupirale i čak poticale. No usprkos činjenici da početkom XIX. stoljeća hajdučija i gusarstvo nanovo oživljavaju, i to ne samo u Dalmaciji, nego i u drugim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije, Mljećani su ipak češće bili žrtve gusara koji su ugrožavali mljetski akvatorij, nego što su sami bili gusari. Stoga bi priče o mljetskim gusarima vjerojatno mogle biti samo dio politizirane propagande, potaknute i izazvane možda upravo time što su stanovnici Mljeta oduvijek bili slobodoljubiv narod koji nije šutke podnosio nepravdu, nametnuti autoritet, tlaku i kmetstvo, što najbolje ilustrira izreka: “Dok je Mljeta, da ne bude kmeta!

Zbog toga priče o gusarima koji su “ogubavili” ruke i nisu čudne, a zanimljivost je ove predaje, za razliku od prvih dviju, upravo u tome što govori kako su drugi vidjeli Mljećane, nazivajući ih pogrdnim nazivom “gusari”, te kako su nemljećani spojili i objasnili dvije karakteristike koje su, čini se, uočili u Mljećana: samosvojnost (otpor autoritetu) i kožnu bolest, a čime su, vjerojatno, samo na neki način pokušali “penalizirati” Mljećane koji su kolektivno pružali odlučan otpor nepravdi, a što vlastodršcima zasigurno nije odgovaralo.

Zanimanje za mljetsku bolest ne jenjava ni danas, a veliki interes za bolest, koja je prilično rijetka, nalazi objašnjenje u činjenici da se na genom kao bazu zdravlja i bolesti trenutačno stavlja fokus, pri čemu je izolirana populacija otoka Mljeta poslužila kao dragocjeno istraživačko vrelo i idealan populacijski model za istraživanje brojnih znanstvenika.

Foto: Nacionalni park Mljet

I danas u eri kompjutorizacije i lako dostupnih informacija, još uvijek je glavna zadaća liječnika educirati pacijente o bolesti i važnosti primjenjivanja terapije, koja dovodi do značajno boljeg estetskog izgleda i bolje funkcionalne sposobnosti. Sada kada se uzrok bolesti pouzdano zna, možda će se u neko skoro vrijeme mljetska bolest potpuno iskorijeniti.

Izvor: Marija Gjurašić, Mljetska bolest (Mal de Meleda): promjene identiteta bolesti tijekom povijesti; Ana Bakija-Konsuo, MAL DE MELEDA – Mljetska bolest

Seks, magija i gluhoća u Dubrovniku 16. stoljeća

Priča o vitezovima graničarima s mosta u Tounju govori o bezimenim junacima spašenima od zaborava