U drugom dijelu razgovora sa hrvatskim povjesničarem, etnologom i kroatistom Deniverom Vukelićem govorimo o očuvanju, ali i predstavljanju svih oblika povijesti kroz vidljiv aspekt koji danas postaje trend. U Hrvatskoj danas postoje brojne manifestacije koje su se godinama profilirale kao događaji sezone na nekom prostoru.
Renesansni festival u Koprivnici već se tradionalno održava krajem kolovoza, dok se početkom kolovoza održavaju Dani vitezova Vranskih. Ranije u godini organiziraju se različiti viteški turniri, pa sve do Seljačke bune 1573 koja se obično održava u veljači. Takvi su događaji zbog atraktivnosti sa zanimanjem većeg broja ljudi često i dobro medijski popraćeni čime se nameće praktičan smjer razvoja povijesno – kulturne ponude neke regije.
Trend koji je danas postao dobro poznat ipak ovisi o ljudima kojima je oživljena povijest strast i hobi. Tako je i s Deniverom Vukelićem koji već desetljećima sudjeluje u radu nekoliko udruga koje se bave oživljenom poviješću.
Kako je sve počelo?
Počelo je uglavnom ljubavlju prema povijesti, različitim mitologijama i želji za otkrivanjem starih civilizacija i drugih načina života. Za mene osobno počelo je sredinom prvog desetljeća 21. stoljeća kada sam počeo pisati za prvi hrvatski fantasy časopis “Grifon” prve zagrebačke udruge za oživljenu povijest i fantasy “Red Srebrnog zmaja”.
Zatim sam počeo raditi i kao lektor, a konačno i kao urednika toga časopisa. S vremenom sam se počeo baviti i samom oživljenom poviješću, počeo proučavati srednjovjekovnu povijest, trenirati povijesne ratne vještine i slično. Istovremeno sam počeo obnašati i dužnost tajnika te udruge od 2009. do 2012. godine. Od 2012. godine sam istupio i s grupom istomišljenika pokrenuo drugu udrugu, “Red Čuvara grada Zagreba”, koja sada postoji točno deset godina i koja se u međuvremenu proširila sa srednjovjekovne oživljene povijesti i na antičku, prije svega rimsku, ali i na ranonovovjekovnu oživljenu povijest.
Što u realnosti obuhvaća angažman članova tih udruga?
Ovisi koliko se članovi angažiraju. U nekom prosjeku obuhvaća proučavanje određenog povijesnog razdoblja, njegove svakodnevnice, vojne, ali i civilne, od obrta, kuhinje, odijevanja i slično. Potom rekreaciju svega potrebnoga za prezentaciju: odjeće, obuće, ukrasa, pribora, alata, oružja, namještaja i drugoga.
Konačno, stvaranje lika koji će prezentirati određeni segment široj publici. Članovi udruge potom stvaraju različite oblike prezentacije, od žive povijesti, prikaza života, do predstava, edukacija, radionica i slično. Naposljetku ih izvode u nekom od oblika javne prezentacije – na većim ili manjim događanjima najčešće u organizaciji gradova, općina, turističkih zajednica ili muzeja, radionicama, ali i profesionalnim komercijalnim angažmanima.
Svjedočimo trendu popularizacije takve vrste manifestacija, no koliko se kod interpretacije povijesnih događaja uvažava struka i poziva na stručno mišljenje?
Nažalost, ne na mnogo. To je slučaj i u ostalim europskim zemljama, ne samo kod nas. Obično je primarni cilj organizacija zabava i komercijalni pristup najšireg spektra, ono što se kolokvijalno može nazvati “šušur”, da je svega pomalo. Na takvim događanjima možete naći na jednom mjestu povijesna razdoblja i osobe koje su u stvarnosti potpuno nespojive i nelogične.
Nažalost, time se iskrivljava i slika povijesne stvarnosti i donosi padu poznavanja vlastite povijesti i kulture. Također, tu je problem loše i nekvalitetno izrađene odjeće, obuće i predmeta koji bi trebali predstavljati replike povijesnih elemenata, a koji se vrlo često izrađuju što jeftinije, od suvremenih materijala ili naručuju od najjeftinijih proizvođača, primjerice iz Pakistana ili Indije.
Rijetki su primjeri udruga koje se duboko posvećuju istraživanju svakoga dijela odjeće i opreme da su izrađeni prema arheološkim nalazima i da su što vjernije replike predmeta iz povijesne stvarnosti. Mi se kao udruga trudimo imati upravo takav pristup. No, vrlo često niti organizatorima niti publici to nije najvažnije. Oni očekuju zabavu.
Za njih je, primjerice, vitez osoba u kožnom fantasy oklopu s velikim mačem jednako kao i osoba koja je uložila godine proučavanja, truda, ali i novca kako bi svaki i najmanji dio opreme koju nosi bio što autentičniji. Da zaključim, najveći je problem što organizatori na takve vrste događanja uglavnom gledaju kao na “entertainment” (engleski pojam za zabavu), a oni bi zapravo trebali biti “edutainment”- zabava kroz učenje ili učenje kroz zabavu.
Možete li kroz primjere iz prakse ukazati na negativne i pozitivne primjere sudbine nematerijalne baštine?
Posljednjih godina je primjerice trend prikazivati različite starovjerne elemente u predstavama i radionicama, koji pokazuju stare hrvatske žrečeve ili bogove i mitska bića. Problem jest što je građa koju kreatori i izvođači takvih predstava, prikaza i radionica prenose prikupljena najčešće s Wikipedije, iskrivljena, netočna ili samo djelomično točna, generalizirajuća i donosi netočnu sliku. Onda je najveći problem ako se na takav događaj vode primjerice školske grupe, gdje učenici zapamte te narative kao nešto što su naučili kao točno.
To je kasnije izuzetno teško promijeniti kroz neke druge, ispravnije postavljene prikaze i narative. Ima i brojnih drugih primjera, poput prikaza kasnoantičkog života u Dalmaciji 4. stoljeća, a koji se prikazuje kroz jeftine rekonstrukcije bazirane na ili 1. st. pr. n. e. ili 1. st. n. e. koji su u potpunosti krivi i za područje i za vremensko razdoblje. Tu je i tzv. folklorizacija, gdje se neke stvari promatraju kroz vizuru kulturno-umjetničkih društava, kao autentični pučki običaji, a ne kulturno-umjetničke interpretacije, koje vrlo često odudaraju od onih koji su se događali u puku.
Trend manifestacija oživljene povijesti iz godine u godinu privlači sve više posjetitelja, što posljedično znači i veću vidljivost, a time i veću svijest o postojanju baštine u čijem se narativu određena manifestacija odigrava.
Korištenje baštine kroz organizacije manifestacija oživljene povijesti predstavlja priliku za stvaranje jedinstvenog proizvoda nekog područja pri čemu ono postaje vidljivije, sa svim benefitima u obliku smještaja, ugostiteljske ponude i drugih komercijalnih gabarita.
Piše: Ana Mičić
Ovaj članak četvrti dio serijala “Sudbine baštine” koji istražuje načine komercijalizacije kulturne baštine današnjih prostora Republike Hrvatske. Objavljen u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Cijeli serijal moguće je pročitati na ovoj poveznici.
Želite li doprinjeti nastavku serijala, navesti primjer ili prijaviti slučaj? Obratite nam se preko email adrese [email protected] .
