Odjeća im je bila crna, bili su im crni i oklopi, disciplinirani i odani samo kralju, danas je i samo njihovo postojanje dio svojevrsne legende. Kao kapetani, u njoj su služili brojne poznate ličnosti koje pronalazimo u drugim pričama, poput hrvatskog bana Blaža Podmaničkog , ali i zloglasnog Vlada Tepeša Drakule.
Vojevali su i bojevali pod simbolom gavrana koji su dijelili sa svojim kraljem koji je na ovim prostorima ostao toliko zapamćen da postoji izreka kako je i “sama pravda umrla onog dana kad je izdahnuo dobri kralj Matijaš Korvin.”
Tako je barem ostao poznat u narodu jer je tijekom svog kraljevanja uveo sustav oporezivanja svih staleža i ograničio moć velikih feudalaca uzduž i poprijeko Hrvatsko – ugarskog kraljevstva.
Bio je pravni renesansni kalj, zaštitnik umjetnosti i dvor mu je bio okupljalište humanista, među kojima Ivana Viteza od Sredne i Ivana Česmičkog.
U Budimu je utemeljio “Bibliothecu Corvinianu”, knjižnicu u kojoj su bila pohranjena najznamenitija djela humanističkih znanosti tog doba.
Taj unutarnji mir čuvala je Crna četa, garda ili vojska, različiti izvori nazivaju ih različitim imenima no zapisi koje je sam Korvin kroz pisma svojim suvremenicima ostavio govori o profesionalnoj vojnoj formaciji koja je za cilj imala ognjem, mačem i puščanim prahom čuvati vanjske granice carstva i u ime Gavrana, osvajati nova područja.
Porezi koje je Korvin naplatio omogućili su mu stvaranje vojske kakvu Europa toga doba nije vidjela. Odjeveni u crno, svi redom su bili profesionalni vojnici koji su radili za plaću koja bi danas odgovarala plaći višeg managera, za razliku od većine drugih vojski koje su sabrane i rasformirane po potrebi. U to doba, samo je Francuska još imala profesionalnu vojsku.
U doba Korvina, njegova je Crna četa postala bedem od kojeg su se neprijatelji odbijali. Takvoj viziji odgovarao je i način na koji se Crna četa borila i zašto je bila toliko uspješna. Koristili su najbolju opremu tog doba što uključuje velik broj arkebuza, ranih pušaka koje su radile više buke nego štete.
U crnoj vojsci, pušku je nosio svaki četvrti i bili su grupirani oko svojih ratnih drugova koji su nosili velike štitove zvane pavise kako povratna vatra ne bi pobila arkebuzire.
Osim tog, u centar borbenog poretka često su bili raspoređeni kopljanici, a na krilima je prema zamislima generala bila raspoređena teška konjica. Kad bi došlo vrijeme juriša, bedem se pretvarao u svojevrstan plimi val koji je pred sobom odnio oslabljene i demoralizirane protivnike.
Poslije pada Bosne, 1463. godine Korvin oslobađa Jajce i Srebrenicu i stvara banovine, što će godinama štititi Slavoniju od Turaka. Istodobno je ratovao i s Habsburgovcima, te suzbio pokušaj Mletaka da se učvrste u Hrvatskome primorju. Korvin i njegova Crna vojska odgodili su tursko osvajanje hrvatskih zemalja za otprilike pola stoljeća.
Različiti izvori
Premda različiti povijesni izvori variraju, Crnu četu činilo je šest tisuća vojnika iz većinom slavenskih krajeva. Nakon što je ustrojio vojsku, kralj Matija Korvin uredio je i topništvo, pješake oboružao puškama, dok je na Dunavu uzdržavao ratnu mornaricu od 364 lađe i 2600 mornara.
Matija Korvin svojom se Crnom četom poslužio u obračunu s carom Fridrikom III., kad je bilo nastupilo primirje s Turcima.
Ratovao je od 1479. do 1487. godine, pri čemu mu je oteo brojne gradove. Početkom godine 1484. poslao je Matija Korvin svoje čete u Donju Austriju, gdje su zauzele Most (Bruck) na Litavi i Korneuburg.
1485. Korvin je trijumfalno ušao u Beč, koji je postao nova prijestolnica kraljevstva. 4. lipnja 1490. umire u Beču, a njegovi nasljednici neće uspjeti spriječiti anarhiju, što je omogućilo daljnje nadiranje Turaka i uzrokovalo kopnjenje ugarske države.
Nakon pobune zbog neisplate plaća, u legendu je otišla i Crna četa, čiji sam spomen i danas među poznavateljima izaziva strahopoštovanje.
