Poznavaoci mističnog i okultnog u većini slučajeva na početcima svojih putovanja susreću se s teozofijom, Teozofskim društvom i ponajviše s jednom od njezinih vodećih suosnivačica, ruskom groficom Helenom Petrovnom Blavatskom. No, mnogo je manje poznato koliko je teozofija bila raširena na hrvatskom prostoru od početka 20. stoljeća pa do danas.
No, na samome početku: što je to uopće teozofija? Hrvatska enciklopedija kaže da je teozofija religijsko-filozofsko naučavanje o mogućnostima intuitivne mističke spoznaje Boga; teozofija pretpostavlja povezanost svekolikoga ljudskog znanja s natprirodnim silama i mogućnost da se stupi u odnos sa „zagrobnim životom“. Sami hrvatski teozofi pak kažu da je teozofija filozofija jer pred čovjeka jasno stavlja i objašnjava Plan evolucije duše i tijela u našem sunčevom sistemu; da je religija utoliko što, nakon što je izložila uobičajeni tok evolucije, pokazuje i savjetuje metodu kojom se taj tok može skratiti, tako da bi se svjesnim naporom moglo brže napredovati prema cilju; te konačno, da je teozofija nauka, jer ono o čemu uči ne smatra predmetom teozofskog vjerovanja, nego predmetom neposrednog promatranja putem učenja i istraživanja.
Osnivanje Teozofskog društva (eng. Theosophical Society) pokrenula je već spomenuta ruska plemkinja Helena Petrovna Blavatsky (1831. – 1891.) zajedno s Henryjem Steelom Olcottom, Williamom Quanom Judgeom i drugima 1875. godine u New Yorku. Ovo se polutajno mistično društvo potom raširilo diljem Sjeverne Amerike, Europe i Indije. Svjetsko sjedište Društva preseljeno je 1879. u indijski Bombay, a 1882. godine u Adyar, također u Indiji.
U svojoj osnovi, teozofija je panteističko-duhovni pokret, duboko ukorijenjen u hinduizmu i budizmu. Osnovni teozofski stav opisuje postojanje visoko razvijenih učitelja koji upravljaju ljudskom civilizacijom, pri čemu se ne misli na duhovna bića, već na pojedince, koji su ciljanim duhovnim razvojem navodno stekli nadljudske sposobnosti. Teozofi za sebe kažu da je teozofija Drevna ili Prastara Mudrost koju su još poznavali stari Indijci, a koja je u Egipat dospjela iz Atlantide. Glavna ideja Teozofskog društva bila je da se iza svih svjetskih religija i vjera krije jedna univerzalna tajna mudrost koju je tek trebalo spoznati, a glavni moto Teozofskog društva je:
„Nema religije iznad istine.“
Helena Blavatsky je 1888. godine izdala svoje ideje u obliku knjige Tajna doktrina (eng. The Secret Doctrine) koja je i danas njezino najpoznatije djelo uz brojne druge poput Glasa tišine (eng. The Voice of the Silence).
Teozofsko društvo, kao i druga salonska tajna društva 19. stoljeća, poput slobodnih zidara, nije prakticiralo ritualnu magiju. No, upravo za te je svrhe 1886. osnovalo svoju Ezoterijsku sekciju za proučavanje magije. Uskoro su porasle tendencije među britanskim teozofima da se više ne proučava toliko indijska i tibetanska tradicija, već da se njihove aktivnosti usredotoče i na europska i bliskoistočna okultna učenja što je u konačnici dovelo do stvaranja drugih poznatih magijskih društava kao što je Hermetički red Zlatne zore.
Teozofsko je društvo, kao i slobodno zidarstvo, organizirano u lože, no za razliku od slobodnih zidara i drugih tajnih društava ima mnogo javnije lice te organizira javna predavanja diljem svijeta.
U slovenskom gradu Bledu 1895. godine dr. Arnold Rikli osnovao je Naravni zdravilni zavod, u kojem su se okupljali teozofi iz cijele Europe. Pet godina poslije u Ljubljani je osnovan prvi teozofski studijski krug pod vodstvom dr. Edvarda Šerka koji je bio povezan s nizozemskom sekcijom Teozofskog društva. Nakon Prvoga svjetskog rata 1921. godine u Ljubljani je osnovan Pripremni odbor za osnivanje Jugoslavenskoga teozofskog društva koji je sudjelovao i na Prvome svjetskom kongresu Teozofskog društva u Parizu. Odbor je tada izdao brošuru Teozofija je modrost Boga in modrost o Bogu, a 1922. godine Odbor je počeo izdavati reviju Ezoterična pisma. Sljedeće, 1923. godine osnovao je sekciju koja je u Sloveniji zamrla 1924., ali su istodobno hrvatski teozofi pokrenuli Jugoslavensku sekciju Teozofskog društva te od tadašnje predsjednice svjetskog Teozofskog društva dr. Annie Besant dobili dopusnicu za rad. Sekcija počinje s radom i ustanovljuje knjižnicu i prostor za sastanke u Zagrebu te započinje izdavati reviju Teozofija.
Jedan od najpoznatijih teozofa prve polovice 20. stoljeća na hrvatskom prostoru svakako je bio dr. Rudolf Steiner, rođen u Donjem Kraljevcu u Međimurju, a odrastao u Austriji, i koji je bio član Društva od 1902. do 1913.
No 1913. dogodio s veliki raskol u Teozofskom društvu kada su vodeći ljudi pokreta, Annie Besant i Charles Webster Laedbeater proglasili indijskog četrnaestogodišnjeg dječaka Jiddua Krishnamurtija reinkarnacijom Krista. Steiner je to komentirao:
„Od 1906. počeli su se u Društvu, na čije vođenje nisam imao ni najmanje utjecaja, pojavljivati događaji koji su podsjećali na spiritističke izopačenosti i zbog kojih sam stalno morao naglašavati da onaj dio Društva koji se nalazi pod mojim rukovodstvom nema s time apsolutno ništa zajedničko. Te su pojave dostigle svoj vrhunac kada se za jednog indijskog dječaka počelo tvrditi da je on osoba u koju će Krist stupiti u novi zemaljski život. Za širenje te besmislice osnovano je u Teozofskom društvu posebno društvo pod nazivom ‘Zvijezda istoka’. Meni i mojim prijateljima kao članovima njemačke sekcije bilo je sasvim nemoguće učlaniti se u ‘Zvijezdu istoka’, kako je to predviđala Annie Besant kao predsjednica Teozofskog društva. I budući da to nismo mogli učiniti, bili smo 1913. godine isključeni iz Teozofskog društva. To nas je prisililo da osnujemo Antropozofsko društvo kao samostalno društvo.“
Rudolf Steiner do kraja će svog života biti zainteresiran za teozofiju, ali u obliku novoga pravca koji je sam pokrenuo pod imenom antropozofija, što je već potpuno druga, jednako zanimljiva priča.
U Zagrebu je 1938. godine održan Kongres Europske teozofske federacije, a na tom je kongresu podnesen izvještaj o tome da je u proteklim godinama Sekcija osnovala ukupno dvanaest loža, od toga sedam u Zagrebu (Sklad, Surya, Istina za Jugoslavene i Istina za njemačku grupu, Blavatsky, Adyar-Besant, Krist i Sava) te po jednu u Karlovcu (Jedinstvo), Čakovcu (Sloga), Celju (Krishnaji), Križevcima (Bratska ljubav) i Beogradu (Istok). Također je postojalo i šest teozofskih centara, i to u Sušaku, Bjelovaru, Stubici, Šent Juriju ob Južnoj Železnici, Varaždinu i Hodošanu. Izneseni su na Kongresu i podatci da je na dan 30. rujna 1933. godine ukupno bio 191 član, a da je tijekom 10 godina u Društvu bilo ukupno 376 članova, od kojih je njih 185 istupilo.
Jugoslavenska sekcija Teozofskog društva promijenila je ime 1939. godine u Teozofsko društvo u Jugoslaviji. Hrvatski teozofi 1940. godine, bojeći se njemačke okupacije, raspustili su Društvo te ono nije djelovalo sve do 1945. godine kad je oživjelo pod imenom Teozofsko društvo u Federalnoj republici Hrvatskoj, a od 1967. pokrenuto je i Teozofsko društvo u SFRJ, kojem je od 1978. godine sjedište u Zagrebu. Godine 1980. Društvo je počelo izdavati društvenu reviju Staze.
Sukob među hrvatskim teozofima izbio je osamdesetih godina 20. stoljeća kada je unutar mlađeg i liberalnijeg dijela članstva počeo aktivnije djelovati „guru i tantrički jogi“ Franjo Milićević, koji je oko sebe okupio grupu sljedbenika u Zagrebu nastojeći dobiti status posebne teozofske lože. Sukob je završio njegovim isključenjem, na što je on osnovao vlastiti pokret koji je nazvao Ananda yoga SFRJ, a poslije zvan Komaja.
U isto je vrijeme i na međunarodnoj teozofskoj sceni također izbio sukob te je stvoren novi teozofski krug Fenix, iz kojeg se poslije razvila udruga Nova akropola. Drugi pak isključeni članovi iz Zagreba okupili su se u novom društvu Pitagora, koje je 1989. država priznala za pravnog nasljednika Teozofskog društva u SFRJ.
U 21. stoljeću službeno predstavništvo Internacionalnog teozofskog društva koje još uvijek ima sjedište u indijskom gradu Adyaru nalazi se u Zagrebu pod imenom Kruga ili Lože Lotos te okuplja dvadesetak članova iz cijele Hrvatske.
Kršćanske su crkve od nastanka teozofije bile protiv njezinih ideja. Mnogi kršćanski teolozi smatraju „pravom“ teozofijom samo kršćansku teozofiju. Katolička Crkva 1919. godine donijela je zaključak da je teozofsko učenje nespojivo s učenjem Katoličke Crkve. Svejedno, teozofija je potaknula brojne europske okultiste i mnogo prije doba New Agea u drugoj polovici 20. te raširila različita orijentalna religijska, magijska i mistična vjerovanja Zapadom pa tako i na tlu Hrvatske.
Deniver Vukelić hrvatski je povjesničar, etnolog i kroatist. Bavi se istraživanjem tema magijskih praksi, progona vještica, starovjerja i novovjerja.
