Svega tridesetak kilometara od Zagreba, u selu pokraj Svetog Ivana Zeline nekada se nalazilo plemićko imanje s dvorcem, kapelom i raskošnim perivojem, no danas samo ruševine svjedoče o vremenima kada su ovdje hodali plemići i baruni poput slavonskog velikaša Adamovića Čepinskog ili grofa Nikole Zrinskog.
Sveta Helena je naselje sjeveroistočno od Zagreba, nalazi se na području grada Sveti Ivan Zelina. Na malom brežuljku, koji razdvaja selo na dva dijela, nalaze se ostaci nekadašnjeg dvorca i kapela koja je davno služila i kao utvrda, kao pribježište od Turaka i bila je okružena drvenim palisadama i jarkom.
Od perivoja nije ostalo gotovo ništa. Dvorac je u cijelom središnjem dijelu postao ruševina i od njega su ostali samo zidovi. U južnom krilu sačuvan je i obnovljen jedino krov kule, dok se sjeverno krilo dvorca još i danas koristi za stanovanje i u relativno dobrom je stanju.
U tom južnom dijelu nekad dopadljivog dvorca bila je, poslije Drugog svjetskog rata pa sve do 1975. godine, smještena osnovna škola. Pošto je ona ukinuta zbog premalog broja djece, dvorac je ostao bez skrbnika. Taj je trenutak zapečatio njegovu daljnju sudbinu. Uskoro se dvorac počinje pretvarati u ruševinu i u tom je stanju i danas.
Podaci o Svetoj Heleni kao plemićkom posjedu mogu se pratiti od početka 13. stoljeća, a dvorac se spominje u izvorima tijekom 17. stoljeća, no nikakvi podaci o njegovu izgledu nisu sačuvani. Tada se kao vlasnik posjeda navodi Nikola Zrinski, koji je 1623. godine, pak, založio Svetu Helenu, zajedno s Majkovcem i Šenkovcem, za 4000 imperijala plemiću Koczyju.
Sveta Helena spominje se i kao jedna od sastavnica posjeda Zrinskih pri zapljeni njihove imovine nakon sloma urote Zrinskih i Frankopana 1671. godine. Sredinom 18. stoljeća Sveta Helena bila je u posjedu križevačkoga podžupana Ivana pl. Saića od Pernice. Nakon udaje njegove kćeri Judite za Ivana Kapistrana I. Adamovića oko 1760. godine, Sveta Helena dolazi u posjed slavonskih plemića i baruna Adamovića Čepinskih čiji su posjedi uglavnom bili na močvarnom tlu, gdje su uzgajali konoplju za preradu.
Sveta Helena stradala u potresu 1880.
Potkraj 19. stoljeća, sagrađen je novi dvorac pravokutnog tlocrta s kulama u uglovima te s neogotičkom dekoracijom pročelja. U potresu 1880. godine stari je jednokatni dvorac bio toliko oštećen da ga se nije moglo popraviti pa je srušen, a na temeljima je izgrađen novi prizemni, skromniji dvorac.
Samo je jugozapadna kula sačuvana, ali je preoblikovana i ugrađena u novo južno krilo dvorca.
O starom dvorcu danas znamo vrlo malo, a jedini podatak o izgledu koji se sačuvao je tlocrt iz projekta kasnijeg uređenja i dogradnje dvorca iz 1862./1863. godine, u vrijeme obitelji Hellenbach. U njihovo je vlasništvo dvorac ušao kao miraz pri udaji Marije Adamović, nećakinje Ivana Kapistrana, za Wilhelma baruna Hellenbacha von Paczolaya 1825. godine.
Iako dogradnja nikad nije izvedena, dvorac je vrlo vjerojatno uređen prema tom projektu jer su nacrti pročelja iz projekta vrlo slični izgledu dvorca s fotografija iz 1880. godine. Unatoč obnovi, obitelj Hellenbach je u Svetoj Heleni živjela još samo do proljeća 1866. godine, kad su prodali dvorac i preselili se u Mariju Bistricu.
Imanje je tada kupio Kalman pl. Mikšić (Mixich) od Lukavca, koji je obnašao dužnost velikog župana Zagrebačke županije, a bio je i saborski zastupnik kotara Svetog Ivana Zeline.
Nažalost, snažan potres koji je 9. studenoga 1880. pogodio Zagreb i okolicu, ostavio je iznimno teške posljedice u Svetoj Heleni, ali i na dvorac koji je naknadno srušen.
U svojem je izvješću o potresu hrvatski prirodoslovac Josip Torbar zapisao:
„Sv. Helena kod Zeline. Ovdje je potres najžešće u zelinskoj okolici harao. Grad presv. gosp. vel. žup. Mikšića užasno je oštećen tako, da je nalik na ruševinu.”
Tako je dotadašnji, tlocrtno pravokutni dvorac s kulama u uglovima pretvoren u dvorac tlocrta u obliku slova H. Nakon što je 1917. Nikola Mikšić prodao Svetu Helenu dvorac je podijeljen na dva dijela, od kojih je sjeverni ostao stambeni objekt, a južni je postao škola.
Nakon prestanka rada škole 1975. godine dvorac je sustavno propadao, a 2003. godine urušilo se krovište.
Stari dvorac bio je arhitektonski vrijedniji i dopadljiviji i pripadao je elegantnijim dvorcima sjeverne Hrvatske. Ubrajao se u najslikovitija ostvarenja neogotike u hrvatskoj arhitekturi.
