U svakom društvu koje se nazivalo uređenim, postojao je neki oblik kazni za prijestupnike, od onih krupnih pa do sitnih, gotovo svakodnevnih koji su unosili razdor među ljudima.
Za manja nedjela, kao što su nedolično ponašanje ili ogovaranje postojale su sprave čija namjena nije bila čovjeku nanijeti bol već ga samo poniziti i osramotiti. Tako je nastao i stup srama za koji je čovjek neko vrijeme bio privezan i izložen javnoj osudi i sramoti.
Tako isprava od neprocjenjive vrijednosti za hrvatsku povijest, Poljički statut iz 1440. godine propisuje nekoliko kazni za prijestupe, poput onog koji je regulirao očigledno čest problem zalutale kokoši u tuđem vinogradu.
Naime, ako je kokoš pronađena u vinogradu, vlasnik vinograda mogao ju je ubiti i pojesti. Isti propis posebno je adresirao pitanje i vrta ali se primjenjivao samo ako je vrt bio ograđen a njegov vlasnik prijavio kokoš.
Ukoliko je u vinograd pak, zalutala krupna stoka poput jest goveda, konja ili magarca, onda se po svakoj glavi plaćao određen iznos. Onaj tko bi stoku namjerno natjerao noću u vinograd, plaćao bi dvostruko.
Svinja je bilo posebno adresirana jer je kopala i rovala pa je bila i posebno opasna. Trebalo ju je odmah zaklati i pojesti. Ako se radio o krmači s praščićima čovjeku nije bilo dopušteno ubiti ju. Ako je bila riječ o krdu svinja, vlasnik vinograda mogao je ubiti samo najveću i najbolju, a ostatak je morao vratiti vlasniku.
Stari zakon zahtijeva i da svaka divljač pripada hajkaču koji je izgoni. Međutim, jedino za medvjeda i lisicu vrijedio je propis prema kojem su oni pripadali onima koji su ih ubili. U svakom slučaju, kad je divljač bila ubijena na nečijoj zemlji, njezinom vlasniku morala se dati četvrtina.
