fbpx
Vječna počivališta kroz vrijeme: umrle su pokapali u smjeru izlazećeg sunca, a velebitska mirila su mjesta gdje se duša odvajala od tijela
Foto: Mirila (pogrebna spomen obilježja koja se nalaze na Velebitu)
Dvorci i nasljeđe

Vječna počivališta kroz vrijeme: umrle su pokapali u smjeru izlazećeg sunca, a velebitska mirila su mjesta gdje se duša odvajala od tijela

29.06.2018. Ured za blaga i misterije

Pokapanje u crkvama ili oko njih započelo je u 4. stoljeću, a kasnije se smjelo pokapati samo na pravilno blagoslovljenim grobljima, dok se u crkvama smjelo pokapati samo pape, kardinale i članove kraljevskih obitelji.

Ranija groblja su u pravilu smještena uz crkve. Tijekom arheoloških istraživanja provedenih u Lovčiću (Brodsko-posavska županija), uz crkvu sv. Martina, pronađeno je nekoliko kasnoantičkih balzamarija (staklene bočice za čuvanje pomasti i mirisa), međutim, sami ukopi iz ovoga razdoblja nisu uočeni. Grobovi, pak, koji jesu, datiraju se po nalazima novca od 14. do 18. stoljeća.

Tako se kraj sela Oriovčića krije se značajan povijesni lokalitet – ostaci srednjovjekovne crkve svetog Benedikta iz 15. stoljeća, jednog od najstarijih sakralnih objekata u ovom dijelu Slavonije.

Okružuje ju staro groblje, gdje su se do Prvoga svjetskog rata pokapali mještani Grabarja, Kindrova, Podcrkavlja, Dubovika, Matković Male i Oriovčića, te ono čuva jedinstvene kamene spomenike u obliku čovjekovog tijela u ležećem položaju.

Pored uspravnog, uobičajenog dijela, imaju horizontalnu ploču s uzdignutim krajem u obliku stopala. Slični se spomenici mogu pronaći i na srednjovjekovnom groblju uz drevnu crkvu sv. Petra u Zdencima gdje su nekoć bili i stari drveni križevi koje je na sredini spajao čavao u obliku srca.

Pokojnici su na tom groblju bili položeni direktno u zemlju ili u drvene sanduke. Oko nekih ostataka pronađena je veća koncentracija vapna kojim su posipani zbog dezinfekcije.

Na srednjovjekovnim kršćanskim grobljima pokojnici su najčešće pokapani bez priloga, ukop je kosturni, a orijentirani su u smjeru istok (noge) – zapad (glava), s licem koje gleda prema istoku, prema izlazećem suncu, položeni na leđa s rukama uz tijelo ili prekriženim na grudima ili zdjelici.

Vrste spomenika koji se nalaze na gore spomenutim grobljima djelomično sliče velebitskim mirilima (Suhozidni kameni spomenici kojima se obilježavalo mjesto posljednjeg pokojnikova oproštaja sa Suncem. Na njima se duša odvajala od tijela, vezala za kamen – mirila da bi zatim preselila na drugi svijet.)

Treba napomenuti kako se radi samo o vanjskoj sličnosti, jer je u ovom slučaju riječ o grobu, vječnom počivalištu tijela, dok su mirila mjesta zaustavljanja pogrebne povorke i mjesto odvajanja duše. Slični grobovi nalaze se također i na groblju oko ostataka crkve Svetog Spasa na izvoru Cetine.

Mirila su povezana s obredom prijelaza iz svijeta živih u svijet mrtvih i granica su dva svijeta. Izradom mirila gradio se dom duši kako se ne bi vraćala svojoj kući i obitelji kad se na Dušni dan vrati na ovaj svijet.

Strah od nepoznatog prisutan je kod svih kultura i zadržavao se uz neke običaje unatoč raseljavanju. Stoga je moguće da su ovi grobovi ostatak zaboravljenih obreda i običaja stanovnika ili njihovih predaka iz davne postojbine.

Mirila su vezana uz pogrebne običaje na Velebitu, za koje se pretpostavlja da su poganskog podrijetla, a zadržani su i u kršćanstvu.

Slični običaji poznati su, osim na Balkanu, kod alpskoga stanovništva Europe, ali i na Tibetu. Postanak mirila neki autori povezuju naseljavanjima novih stanovnika (Bunjevaca) u 17. stoljeću koji sa sobom nose svoje običaje, odnosno sa raseljavanjem stanovništva Like i Bukovice u vrijeme turskih nadiranja te sintezom nadgrobnih spomenika.

Lukač, Župan- Put u vječni dom: predodžbe naših starih o smrti i zagrobnom životu