– Kod obnove starih dvorca i crkava najljepše je kada tijekom radova nešto otkrijemo. Ispod starih slojeva žbuke se ponekad detektira zidni oslik, uz temelje se čak pronađu davno zakopani kosturi, negdje drugdje novčići… Kada se nešto pronađe, pitanje je samo koliko je vrijedno te kako sačuvati pronađeno, o čemu računa vode konzervatori i arheolozi – govori Zlatko Genc.
Njegov građevinsko – restauratorski obrt Genc sa 70 godišnjom tradicijom kroz tri generacije adaptira i oslikava stare objekte i građevine diljem Hrvatske.
Tri generacije jedne obitelji u službi obnove baštine
U samom početku,1957. godine prvi su poslovi stigli od strica župnika. Bivši politički zatvorenik Josip Gencu soboslikarstvo je izučio na robiji u Lepoglavi i kad je pušten, trebao je nešto raditi. Josip je uskoro s braćom Franjom i Mijom krenuo u obnovu zidnih oslika po crkvama.
– U vrijeme Jugoslavije bilo je teško jer se trebalo skrivati da se nešto radi po crkvama. Posao je građen polako. Nakon jednog dobro obavljenog došao bi drugi. Tako smo se profilirali kao dobri majstori. Polako smo došli i do dvoraca i utvrda, poput Velikog Tabora, Trakošćana ili Miljane.Tamo smo sudjelovali u završnim restauratorskim radovima poput slikarskih i soboslikarskih – prisjeća se Zlatko Genc koji je tad renomirani i poznati obrt preuzeo po ocu Franji 1997. godine.
Dodaje kako je svaki posao značio i dodatno izučavanje, usvajanje znanja i suradnju s konzervatorima po čijim se naputcima postupa jer je najčešće riječ o zaštićenim kulturnim dobrima.
Promjena u pristupu obnovi
U međuvremenu, dogodili su se zagrebački, a potom i sisačko-petrinjski potres. Osim katastrofalnih posljedica, imali su i jednu manje vidljivu, no iznimno važnu. Uzrokovali su promjenu načina razmišljanja kod obnove zaštićenih kulturnih objekata diljem Hrvatske.
– Obnova baštine prije potresa svodila se na zamjenu trošnih elemenata, stavljanje novog sloja žbuke i rješavanje kapilarne vlage uvođenjem drenažnih sustava. Nakon potresa, prvo su provedene hitne sanacijske mjere čija je svrha bila da se objekt ne sruši. Potom je krenula konstruktivna obnova čiji je cilj takve stare građevine protupotresno ojačati – objašnjava Genc.
Kako najbolje pristupiti postupku konstrukcijske obnove
Konstrukcijska obnova zapravo znači ojačavanje zgrade dodavanjem novih i modernih rješenja na postojeća. Sastoji se od kombinacije građevinskih tehnologija čiji izbor ovisi o statičkom izračunu te sinergiji mišljenja inženjera, projektanta, konzervatora. Tako primjerice mišljenje konzervatora o tome da treba sačuvati neki dio zida zbog vrijednog oslika ili drugih vanjskih elemenata znači da se ojačavanju treba pristupiti drugačije kako bi se starina sačuvala.
– Oslikane bačvaste svodove kojima dosta često treba pristupiti odozgora, odnosno s višeg kata gdje se prvo podigne pod i očisti ispuna. Potom se metodama karbonskih mreža i posebnih mortova konstrukcija opšiva – objašnjava Genc. Dodaje kako su danas karakteristične kolokvijalno nazvane ruže koje su prije stavljanja završnog premaza vidljive na gotovo svim starim objektima koji se danas obnavljaju.
Moderno ojačavanje zgrada
To znači da se ispod takvog, narodski rečeno, cvijeta nalazi karbonska mreža koja je s pomoću tipli pričvršćena na zid. Dubokim vlaknima, koja zapravo prodiru u stare zidove do dvije trećine debljine zida, ih iznutra ojačavaju. Tako se objekt horizontalno i vertikalno opšiva kako bi mogao izdržati potrese od 6 pa čak i 7 stupnjeva po Richteru – tumači obrtnik.
Ovdje naglašava kako se ta metoda može koristiti kod zidova, stropova ili nekih drugih dijelova konstrukcije. Ipak, kad statički izračun pokaže kako to nije dovoljno, koristi se čelik.
– Jednom smo prilikom obnavljali jednu crkvu u Vrapču u čiji je zvonik na koncu postavljen čelični kostur cijelom dužinom zvonika jer je to bio jedini način da obnovljeni objekt izdrži potrese. Dodaje kako se čelikom često koristi i kod stropova, gdje se procjeni da drvene grede ne mogu izdržati. Tada se između njih umeće čelični kostur koji, u kombinaciji s drugim elementima poput karbonskih mreža i posebnih mortova, učvršćuje cijelu zgradu što počinje od temelja gdje stvarno stanje postaje vidljivo tek nakon iskopa. Tu se koriste različita, projektom propisana, armirano betonska rješenja.
Osim zgrade ponekad je potrebno učvrstiti i tlo
– Ponekad ni to nije dovoljno. Kao, primjerice, kod obnove Dvorca umjetnika Oršić – Jakovlje koji je izvorno građen na umjetnom brežuljku od rasute zemlje. Tu je trebalo ne samo ojačati temelje, nego u okolnu zemlju ubrizgati posebnu pjenu koja zbija zemlju. Tako formira dodatni, slikovito rečeno, jastuk koji dodatno stabilizira temelje – razlaže Genc čiji je obrt izveo konstrukcijsku obnovu Dvorca umjetnika Oršić – Jakovlje.
Uz navedeni dvorac, Zlatko se prisjeća kako je u svojih 25 godina dosadašnje karijere obnovio preko 200 objekata, bilo svjetovne bilo sakralne baštine. Pa je tako radio i na obnovi i restauraciji Katedrale sv. Terezije Avilske u Požegi, Crkve Majke Božje Trsatske u Rijeci…
Temeljit pristup obnovi bez obzira na brojne izazove
Kao i kod brojnih drugih objekata, koji se diljem Hrvatske obnavljaju u više faza, prva i glavna faza- konstruktivna, uglavnom financirana iz Fonda solidarnosti EU, je ili već završena ili pri završetku. To znači da sada takvi objekti stoje konstrukcijski ojačani, ali golih zidova u takozvanom rough-bau stanju.
Sljedeća je faza cjelovita obnova koja traje diljem zemlje i financira se iz Nacionalnog programa za oporavak i otpornost gdje ljudi poput Zlatka Genca, konfrontirani s izazovima obnove na često i više gradilišta istodobno, suočeni pritom s kratkim rokovima, nepredvidljivim situacijama te specifičnim uputama i uvjetovanjima projektanata i restauratora, pronalaze spoj potrebnih majstorskih vještina.
Zahvaljujući tome, osiguravaju postojanje naše baštine i za buduće generacije, pa čak i potrese.
Ovaj članak deseti je dio serijala “Obnove baštine” autorice Ane Mičić koji je objavljen u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Serijal možete pronaći prateći ovu poveznicu.
