U prvoj polovici 9. stoljeća Dalmatinska Hrvatska postupno je postajala središte hrvatske srednjovjekovne države. Premda je knez Trpimir priznavao franačku vlast, ta je veza bila veoma slaba.
Stoga se Hrvatska nakon njegove smrti oslobodila tuđinske vlasti i postala nezavisna kneževina. Prvi nezavisni knez bio je Branimir, kojeg je rimski Papa priznao za kneza. Bio je to izrazito politički čin.
Politički čin
Pristupanje zapadnoj crkvi značilo je pritisak na pokorni dalmatinsko-romanski usmjereni kler, sa svrhom da se sruši njegov povlašteni, kneževini neprijateljski položaj, koji se oslanjao na autoritet Bizanta. Papa Ivan VIII. prihvatio je Branimirovu odluku, nastojeći iz toga izvući što veću političku korist.
Papa je izrazio svoju radost zbog povratka kneza i naroda pod okrilje rimske stolice, prijeteći ujedno izopćenjem biskupima koji bi odbili primiti njegov blagoslov. Papa Ivan VIII. blagoslovio je 7. lipnja hrvatskog kneza i njegov vjerni narod, te predao Branimiru svu vlast u Hrvatskoj.
Politika diplomacije
Branimirovu vladavinu označava diplomatski dobro vođena politika maksimalne nezavisnosti od franačke i bizantske prevlasti, ali i težnja za integracijom hrvatskog područja priključenjem primorskih gradova kneževini i otporom mletačkim pokušajima da se učvrste na jadranskoj obali.
Kratko vrijeme poslije dolaska kneza Branimira na vlast sklopljen je u Italiji savez protiv Slavena koji ugrožavaju mletačku plovidbu po Jadranu.
No, Venecija je bila prisiljena plaćati Branimiru ulog za slobodnu plovidbu i trgovinu na Jadranu. O knezu Branimiru veoma se malo zna. Vladao je od godine 879. do 892., a prigodom arheoloških iskapanja otkriveno je samo nekoliko kamenova na kojima je uklesano njegovo ime.
