Promjene vremenskih prilika često su donosile život ili smrt. Od davnine, bile su vezane uz raspoloženje ili hir nekog božanstva kojima je grom bio jedno od omiljenijih oružja. Svojim djelovanjem je oduvijek privlačio pozornost kroničara, mornara i putnika. Rušenje crkvenih zvonika, kula, ali i stradavanje sugrađana nije moglo proći bez zabilješke.
Gromovi, munje i oluje često su se povezivale s vrhovnim božanstvima i bogovima ratnicima. U mnogim kulturama grom je stvaralačka sila i glasnik kiše koja donosi život i plodnost. U Bibliji pak, grom predstavlja Božji glas, a munja donosi plodnost i prosvjetljenje.
Grom je bio izabrano oružje grčkog boga Zeusa i hinduističkog boga Indre. Kod Slavena, nebeski bog Perun gromovima i munjama gađao je Velesa, boga podzemlja i “zemaljskih” stvari.
Glavni likovi obdareni vlašću nad gromovima u hrvatskim narodnim pričama dolaze iz dvije skupine. U jednoj su prepoznatljivi akteri iz Biblije, a u drugoj su bića obdarena natprirodnim moćima, najčešće vrag i vještice.
Sveti Ilija koji se nebesima vozi u kočiji koju vuku vatreni konji po vjerovanju stanovnika Vrgoračke krajine upravlja gromovima, dok u Ravnim kotarima vjeruju kako gromovima on štiti Boga od razbojnika.
Na zadarskim otocima tumače kako grmljavinu uzrokuje zemljina ploča koja škripi na rogovima vola koji je pridržava. Na otocima Braču i Hvaru potkraj 19. stoljeća zabilježeno je vjerovanje o Rudici i njenoj majci Poganici.
Osuđene da privlače gromove
Rudica, uzročnica pogubljenja sv. Ivana Krstitelja, osuđena je da privlači na sebe gromove. Ona luta po svijetu i stoga se treba čuvati da se ne zavuče u kuću, jer onda u nju odmah udara grom. Kako bi je se otjeralo, mole se molitvice, a također se običava u nekoj posudi zapaliti mješavinu lišća masline, lovora i palme, a najbolje je lišće od rute, koju Rudica ne podnose. Iza lika Rudice i njene majke kriju se biblijske i povijesne osobe Salome i Herodijade.
Vještice su pak, općenito bile smatrane najvećim krivcima za stvaranje i haranje grmljavinskih i gradonosnih oblaka. Kako na obali, tako i u unutrašnjosti. Zanimljivo je kako su jedino Poljičani iste magijske moći pripisivali i muškarcima, odnosno jednako zlim „višćunima“.
Protiv takvih sila, rabile su se dvije metode zaštite, prije oluje na kopnu uobičajeni bili razni egzorcistički rituali. Njih su provodili najčešće
seoski župnici obilaskom polja i vinograda ili izravnim izlaskom „pred“ grmljavinski oblak, izgovarajući:
… tebe Ajere, vaas Oblaczi zakligniem ✝
… A tebbi zato Diavle Poghlaviczo svih
Vragova Pakleniih, i ajerskih, zapovidam ti …
da neimasc, ni smiisc pusctati … ostale Vragove
duhove neçiste Paklene, ni u Aeru, ni u
Oblacziih, ni u Vitru, ni u Mugni, ni u
grommu … (Banovac, 1767; Strohal, 1910)
Na kopnu pak, od bijesa Sv. Ilije branilo se jednostavnim ritualima poput izokretanja tronošca ili paljenje blagoslovljene grančice Cvjetnicu. Za gromovitih dana ipak, nije bilo mudro izlaziti jer je on dolazio u dva oblika.
Prema tumačenju zabilježenim u Gotalovu koje je zabilježio entolog Vid Balog, u tom selu nikad se ne izgovara riječ munja. Svjetlosna pojava munje zove se mosikanje te strela boža, ili rijeđe samo strela. Slušna se pojava pak, naziva grom, grmlavica ili grmlavina.
Prema tumačenju, dvije su pojavnosti groma, jedan je u obliku strijele a drugi razgranat poput naopake krošnje. Munja pak, može biti vodena i ognjena, i obje mogu raskoliti drva, izdubiti zemlju, zapaliti krov i ubiti čovjeka. No, vodena munja neće uzrokovati požar, dok ognjena može zapaliti cijelu šumu.
Narodna vjerovanja bilježe i običaj postupanja s nesretnikom kojeg je udario grom. Osobu je bez odlaganja trebalo zakopati do nosa u zemlju kako bi ona izvukla “grom” iz čovjekova tijela.
Vid Balog tako smatra da je običaj zakopavanja unesrećene osobe zabilježen u Gotalovcu zapravo vjerovanje da zemlja može izvući grom koji je umjesto žrtvi, bio namijenjen slavenskom bogu podzemlja, zemlje, blata i močvara Velesu. Bačen od nebeskog boga Peruna, grom je često bio simbol sudbine.
