U blizini Babine Grede uz samo mjesto Slavonski Šamac u slavonskoj Posavini nalazila se srednjovjekovna utvrda-kaštel Kostroman od kojeg je ostala sačuvana samo legenda o njegovom nastanku, a vezana je za ljubavnu idilu mlade pastirice i mladog vlastelina Kostromanovića.
U antičko doba ovu su utvrdu podigli Rimljani za očuvanje i nadzor nad raskrsnicom i sporednom cestom. Kostroman potječe od imena „Castrum Romana” što znači Rimska utvrda. Možemo pretpostaviti da je to bio temelj na kojem je sagrađena kasnija srednjovjekovna utvrda u čijem se vlasništvu nalazilo i nekoliko okolnih sela.
U srednjem vijeku utvrda je bila na posjedu zvanom „kostromanskom” i služila je za kontrolu prijelaza preko rijeke Save.
Nekadašnja utvrda Templara
Kostroman se spominje već 1227. godine prilikom kanonske vizitacije od strane biskupa Ivana II, sina bizantske carice Margarete. On za gospodare kaštela navodi viteške redove Templara i Ivanovaca koji su djelovali protiv bogumila iz Bosne. Također navodi da su Tatari 1241. godine provalili u kaštel i poubijali Ivanovce.
Biskup Ivan II. opisuje kako je kaštel, građen od pečene cigle i okolo opkoljen vodom, imao lančani most, bio ograđen sa jakim zidom i dvije branič kule. Usred dvorišta nalazio se duboki bunar sa hladnom vodom. Kaštel je bio na jedan kat, imao je 20 prostorija uz blagovaonu i oružarnicu, gdje su bili poredani mačevi, koplja i štitovi.
U 15. stoljeću kaštel dolazi u posjed obitelji Gorjanskih, uz još 14 sela. U to vrijeme, promet s Bosnom je bio veoma razvijen, zato je Kostroman bio iznimno važno središte. Nakon što je porodica Gorjanskih izumrla, posjed je bio u vlasništvu plemenite obitelji Boričević te obitelji Berislavić koji su bili posljednji posjednici Kostromana.
Dolaskom Turaka grad je tijekom opsade u prvoj polovini 16. stoljeća bio osvojen i srušen. U narodu ovog kraja od Štitara do Babine Grede ostala je sačuvana samo legenda o nastanku i nestanku grada Kostromana.
Legenda o ljubavi i postanku Kostromana
U zabitom predjelu posavske ravnice u kraju zvanom Vir kraj Save, u priprostoj pastirskoj kolibici živjeli su roditelji s dvoje djece, dječačićem i djevojčicom. Roditelji su bili pastiri i težaci. Otac je bio i lovac i ribar, kolar i sarač, kovač i gajdaš, a majka- prelja, tkalja i dobra kućanica. Dobrano su se namučili dok su dječicu podigli na noge. Sina do konja i oružja, do pluga i kose, a kćerku do preslice i iglice. Jednog dana umre otac pa je sin zauzeo njegovo mjesto, a njegova sestra je morala umjesto njega tjerati stoku na pašu. Morala je po Viru i Savi s bratom ribe loviti, morala je s njim orati i kopati, kositi i sve težačke poslove raditi.
Jednom otjera ona krave i ovce na pašu. Kada se marva napasla i od žestine sunčane u hlad na pladnovanje polijegala, sjedne i pastirica u hlad velike lipe predući meku kudjelju koju je sama sijala i čupala, grebenala i kvasila, sušila i tukla. Tepala je i češljala te pjevala lijepe pastirske pjesme.
Slučaj je htio da je u taj kraj tog dana došao loviti gospodičić, sin vlastelina Kostromanovića, koji je, čim je čuo umiljati glas, pohitao tamo odakle je čuo da dolazi. Kad je stigao, opazi djevojku u prostoj bijeloj odjeći s vijencem poljskog cvijeća na glavi. Pozdravi pastiricu, a ona mu kratko i ponizno uzvrati pozdrav „Da ste zdravo gospodaru!”. Mladom Kostromaniću više nije bilo do lova pa sve misli kako bi se bolje upoznao s djevojkom u koju se zaljubio na prvi pogled.
„Djevo”, reče joj on nakon dulje šutnje, „zalutao sam. Umoran sam, gladan i žedan. Hoćeš mi pokazati put do kakve kolibe gdje bih se mogao odmoriti i dobiti štogod za jelo i pilo?” „Drage volje gospodaru”, reče mu pastirica, „nije daleko stan mojih roditelja i bit ćete ugošćeni jer nijedan putnik nije odbijen s praga naše kuće”. I tako provede pastirica mladog vlastelina put svoga doma. Dok su išli prema njenoj kući, mladić ju je ispitivao o njezinim roditeljima, čime se bave i slično, dok joj na kraju nije rekao da se zaljubio u nju i da će je isprositi.
Djevojka je samo šutjela misleći u sebi da se mladić samo šali. Kada su došli do roditeljske kuće, primi pastirčina majka gostoljubivo mladog vlastelina i počasti ga po svojoj mogućnosti: sirom i vrhnjem, maslacem, mlijekom, medom i iz tikve bistrom vodom. Mladić tada zaprosi od majke pastiričinu ruku, ali se starica opirala govoreći o velikoj razlici njegova i njezina stajališta. Tužan mladić vrati se svojem dvorcu, ali za nekoliko dana evo ga opet u prošnji. Konačno se toj molbi privoli i brat pastiričin, ali je sada djevojka govorila da nikako neće napustiti majku, brata i svoj mili zavičaj, iako je i ona mladića zavoljela.
Tada mladi vlastelin zamoli može li u u njihovom malom mjestu sagraditi kulu. Oni pristadoše i plemeniti Kostromanović na malom virskom poluotočiću sagradi kulu, a potom tvrđavu. U njoj je sa svojom pastiricom živio sretno i imao puno djece.
No, jednog dana preko Save došli su Turci. Branili su Kostromanovići svoj dom silovito i poginuli za svoje ognjište i slobodu svoga naroda. Nestade toga roda, ali ostade uspomena na plemenitu ljubav i rod Kostromanovića te na njihov grad Kostroman koji je ta ljubav i sagradila.
