Hižna kača je zmija koja živi pod kućnim pragom i donosi obitelji sreću i blagostanje. Vjerovanje u ovog kućnog duha nekad je bilo vrlo rašireno u Hrvata, pogotovo u Podravini i Međimurju.
Stoga ako se bilo kakva puzava životinjica pojavila u kući, ili u podrumu, ili na trijemu, nije ju bilo dopušteno ubiti, štoviše niti izbaciti, jer bi time bio ugrožen obiteljski napredak.
Danas bi vjerovatno svaka domaćica u Hrvatskoj metlom pošteno namlatila zmiju na koju bi naišla u kući, ali evo, naši stari su ih na neki način štovali.
Ako se kojim slučajem i u vašem prebivalištu pojavi blavor, sljepić ili bjelouška, nemojte ih umoriti-ako ne zbog vjerovanja, onda zbog samilosti, jer i životinje, ma kako nakazne bile, dijele ovaj svijet s nama.
U svojem istraživanju o mitološkim bićima Hrvatske Vid Balog je izdvojio nekoliko kazivanja o Hižnoj kači iz mađarskog Pomurja i Podravine:
“Velido kaj saka hiža ima kačo. Ne znam kaj je to, zakaj je ona kača, sam sem čula kaj saka hižna ima kačo. Ne ju jesmete zatoče.”
“Vele, kaj je v sakem stanjo je hižnoj kača, sam ju je ne moče nigda najte… Ke rastepeju stonje pak najdejo kačo. Vele kaj ju je ne smete fmurite. Unda ju tak ne fmure…”
“Kača koja je okre doma, ne slobodno ubit, jel si sreću ubiju”
Hižna kača živi na svetom mjestu u kući
Pocek je podravska riječ za kućni prag, gredu ispod ulaznih vrata, uz kućno ognjište- prebivalište duhova predaka. Odnos prema pragu je raznoliko naznačen u brojnim prekodravskim običajima- primjerice, prag je zadnje što se stavljalo na kuću kad se gradila, ponekad bi se čak prenosio prag iz stare kuće.
Uvijek je bio iz hrastova drveta i nije smio biti obrađen dlijetom ili hoblom, već istresan sjekirom, podsječen (dakle podsek ili pocek-otuda mu ime.)
Prema Balogu, vjerovanje u Hižnu kaču sigurno predstavlja pretke ili je kakva uspomena na pradavna žrtvovanja te naglašava kako nije uspio razmrsiti taj međuodnos predaka i Hižne kače.
S druge strane, smatra Balog, lako je moguće da se Veles, slavenski bog Podzemlja, ujedno i gospodar mrtvih, (često prikazivan u predaji kao Pozoj ili Zmaj, rjeđe kao zmija) može dovesti u vezu s duhovima predaka koji su, dakako, umrli i time na neki način potpali pod njegovu vlast.
Na Baltiku su posljednji pogani prekršteni tek u 18. stoljeću, a narodi (poput Litavaca) koji su folklorom i jezikom srodni Slavenima osobito su štovali u poganskim vjerovanjima itavsku zeenu zmiju, Žaltys.
Svako je kućanstvo imalo vlastitu zmiju, a onodobne priče o nasilnom pokrštavanju Balta od njihovih njemačkih susjeda izvješćuju kako su Nijemci uz veliko protivljenje pohvatali zmije i spalili ih na javnim lomačama usred baltijskih sela.
