fbpx
Prije smrti, osuđenici su morali patiti za primjer, no spaljivanje na lomači ipak je bilo rezervirano samo za posebnu kategoriju zločina
Ilustracija / Wikipedia Commons
Zločin i kazna

Prije smrti, osuđenici su morali patiti za primjer, no spaljivanje na lomači ipak je bilo rezervirano samo za posebnu kategoriju zločina

16.05.2018. Ured za blaga i misterije

U  gradečkoj sudskoj praksi 14. i 15. stoljeća za različite zločine zabilježena je primjena najrazličitijih vrsta tjelesnih kazni, od šibanja, žigosanja i amputacije dijelova tijela do načina izvršenja smrtnih kazni koje su za cilj imale  opomenuti druge i zastrašivanjem ih spriječiti da i sami počine zločin.

Kako otkriva diplomski rad Kristine Judaš “Nasilni zločini protiv osoba u sudskim spisima zagrebačkog Gradeca u kasnom srednjem vijeku” , metode izvršenja smrtnih kazni tako su bile prilično brutalne. No, spaljivanje na lomači bilo je rezervirano samo za zločine koji su bili percipirani kao najgori.

Kako izvršiti smrtnu kaznu?

Tako je Juraj Gruden zbog pljačke i strašnog ubojstva 1460. godine osuđen na stravičnu kaznu – najprije ga se vezanog o repu konja trebalo vući kroz grad sve do vješala, pod kojima mu je trebalo sjekirom odsjeći glavu naočigled cijele zajednice, a potom mu raščetvoriti tijelo i svaki dio zasebno, uključujući i sjekiru kojom je ubijen, objesiti na vješala.

Slična kazna čekala je i krojača Blaža iz Kamengrada, osuđenog 1469. godine radi ubojstva pet osoba – njega se imalo također vezanog za rep konja vući gradskim ulicama do vješala, no ondje ga je čekao drugačiji scenarij nego Grudena. Krvnici su mu pod vješalima trebali polomiti sve kosti i potom ga tako polomljenog postaviti na kotač i okretati na njemu do smrti, a ako ni tada ne umre, trebalo ga je na vješalima objesiti.

Za razliku od Dalmacije, gdje je odsijecanje glave bio častan način smrti rezerviran samo za plemiće, u Slavoniji je isto smatrano posebno sramotnim.

Iločki statut je ovakvu smrt predviđao u slučajevima agresivnih ubojstava s posebnom namjerom, potajnih ubojstava gospodara ili žene te za silovanje u kući i oskvrnuće djevice, dok je za teže oblike krađe predviđao vješanje.

U Gradecu je vjerojatno vrijedio isti princip, o čemu svjedoči slučaj nekog Valentina, koji je radi ubojstva Ivana, sina Matije od Dedića 1463. godine osuđen na smrt odsjecanjem glave.

Na lomaču!

Najtežom mogućom kaznom smatrana je smrtna kazna spaljivanjem, koju Iločki statut predviđa u slučajevima ubojstva trovanjem, paleži, krađe svetih stvari, krivotvorenja novca, čedomorstva i sličnih” dakle prilikom najtežih zločina onog vremena, za koje je potrebno najveće lukavstvo kako bi bila počinjena.

U zagrebačkom Gradecu je za čedomorke također bila predviđena kazna spaljivanja na lomači, o čemu svjedoči slučaj iz 1466. godine, kada je pastorka postolara Fabijana Wewerycza Jelena utopila svoje dijete bacivši ga u bunar.

Nasilni zločini protiv osoba u sudskim spisima zagrebačkog Gradeca u kasnom srednjem vijeku