in

Prostitucija u Dubrovniku: od posebnih četvrti i časnih majki grešnica do konkubina koje su zapravo bile sluškinje

Share With Your Friends

Godine 1409. dubrovačka je vlast po prvi puta ograničila kretanje prostitutki gradom te ih smjestila u kuću u kojoj su morale boraviti. Zapisi kriminalnog suda pak govore kako je i prije te odredbe postojao dio grada gdje su javne žene pružale svoje seksualne usluge, a zvao se Castelleto.

Na čelu takozvane zajednice Castelleto je bila „časna majka grešnica“. Osim njih postojale su i žene koje su bile slobodnije i svoj posao obavljale u svojim domovima ili u kućama svodnika.

Tijekom 14. i 15. stoljeća Dubrovnik je bio vrlo često posjećivana luka i usputna stanica brojnih puteva na istok i zapad te je grad uglavnom živio od vrlo razvijene posredničke trgovine.

U takvoj situaciji normalno je pretpostaviti da je grad morao osigurati nekakve oblike zabave za stalno nadolazeće trgovce, putnike, ali i same stanovnike grada.

Postoje mnogi zapisi kako su se u Castelletu i njegovoj neposrednoj blizini nalazile mnoge krčme te je za pretpostaviti kako su prostitutke svoje usluge pružale i u njima.

U Državnom arhivu u Dubrovniku za razdoblje 14. i 15. stoljeća nema puno sačuvanih podataka o prostitutkama i njihovim aktivnostima u gradu iako lako možemo pretpostaviti da ih je u gradu poput Dubrovnika postojao popriličan broj.

Mnogi zapisi kriminalnog suda svjedoče o tome kako prostitutke nisu bile proganjane zbog načina na koji su zarađivale za život, a ukoliko bi bile sudski progonjene, razlog nije bila njihova profesija, već taj što bi se oglušile o neki drugi zakon.

Iako se prostitucija u kasnom srednjem vijeku tolerirala, prodaja vlastitog tijela radi zarade smatrana je nečasnim.

Zašto je prostitucija postala legalna, pitanje je na koje se može odgovoriti ako promotrimo ponašanje tadašnje mladeži. Mladići su se često znali skupljati u grupama, hodati gradom te seksualno uznemiravati nezaštićene djevojke i žene.

U zapisima je vidljivo kako je u Republici bilo primjera silovanja te su iz tog razloga dubrovačke vlasti odlučile učiniti nešto kako bi smanjile broj napada na žene.

Rješenje su pronašle, kao i mnogi drugi europski gradovi, u prostituciji i tako se odlučile za manje zlo od napada na žene koje su se slučajno našle pred ovakvim grupacijama mladića nezaštičene.

Vlastela i konkubine

Kada govorimo o prostitutkama u srednjovjekovnom i renesansnom Dubrovniku, moguće ih je klasificirati u dvije skupine: javne žene (prostitutke) i konkubine. U Dubrovniku je bilo mnogo izvanbračne djece, čiji su očevi bili patriciji, što znači da su vlastela imala priležnice, koje su najčešće bile sluškinje.

Iako je u Dubrovniku postojala “četvrt crvenih svjetiljki”, čini se da dubrovački mladi vlastelini ipak nisu svoja prva iskustva skupljali u toj četvrti, nego upravo u obiteljima gdje su odrastali.

Izvori svjedoče da su mnogi od dubrovačkih vlastelina imali stalne ili povremene ljubavnice, tj. konkubine, koje su dolazile najčešće iz sloja ženske posluge u tom kućanstvu. Izvori koji otkrivaju takvo stanje ponajčešće su oporuke, u kojima se vrlo često mogu naći podaci o tome kako je pojedini vlastelin ostavio različite stvari ili novac svojoj nezakonitoj djeci, a jednako tako i njihovim majkama (tj. svojim služavkama/konkubinama).

Bez obzira što su takvi preljubi bili moralno osuđivani, čini se da su u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku oni bili neka vrst javne tajne. Ta nezakonita djeca – filii naturales ili bastardi kako ih nazivaju izvori – vrlo su često nosila prezimena svojih otaca i na taj se način moglo zaključiti čija su oni djeca.

Gradski je statut dopuštao da otac oporučno zbrine svoju nezakonitu djecu. Stoga se, čitajući oporuke iz ovog razdoblja, relativno lako može utvrditi koji su vlastelini oporučno darivali svoju nezakonitu djecu.

Tako na primjer, vlastelin Tripe de Georgiis 1348. oporučno je ostavio svom nezakonitom sinu Pavlu 300 perpera, a godine 1425. Lampre de Sorgo ostavio je svojim nezakonitim sinovima Vitku i Simku 1000 perpera.

Slično sinovima i nezakonite kćeri mogle su se nadati da će ih njihovi očevi oporučno obdariti mirazom. Podaci, odnosno povijesno-demografsko-statistička istraživanja pokazala su da je u Dubrovniku između trinaestog i petnaestog stoljeća bilo 94 nezakonita djeteta u 33 dubrovačka vlasteoska roda. Ovaj je broj vrlo vjerojatno bio i znatno veći jer mnogu od takve nezakonite djece očevi nisu htjeli priznati.

Povjesničar Gordan Ravančić piše da je tijekom 15. stoljeća broj nezakonite i neželjene djece postao svojevrstan problem za čitavu zajednicu. Također je moguće i da je u tom razdoblju porastao i broj čedomorstava, pa su dubrovačke vlasti 1432. odlučile osnovati javno nahodište (Ospedale della misericordia), slično onima koji su već postojali u nekim talijanskim gradovima. Jedna takva slična institucija postojala je i prije 1432. godine u Dubrovniku.

Naime, opatice samostana Sv. Klare organizirale su 1290. godine nahodište da bi pomogle ženama koje nisu mogle uzdržavat svoju djecu. O odnosu između vlastelina i ženske posluge može se nažalost vrlo malo reći jer većina izvora o tome “šuti”. Ipak, kazneni spisi kasnosrednjovjekovnog Dubrovnika otkrivaju neke podatke, koji otvaraju mogućnost spekulacije.

Pokušaji silovanja

U kaznenim spisima iz godine 1436. sačuvana je bilješka o slučaju pokušaja silovanja – u noći 7. listopada, prilikom vraćanja iz krčme, u kojoj je kupila vina za kućnu upotrebu, famula Katarina bila je napadnuta od dvojice mladih vlastelina ser Antonija de Prodanello i ser Marina Dobre de Buchia, koji su je pokušali silovati.

Sve se to dogodilo na ulicama Dubrovnika, a čitav slučaj vidjeli su brojni svjedoci. Iako su se vlastelini na sudu pokušali opravdati, govoreći da je Katarina njih prethodno zadirkivala i da je ona sama željela imati odnos s njima, sudac nije imao razumijevanja za njihove priče jer su svjedoci potvrdili Katarininu optužbu. Na kraju oba su vlastelina osuđena na tromjesečni zatvor.

S druge strane, u Dubrovniku u ovom razdoblju ne postoji zabilježen kazneni postupak protiv seksualnog napastovanja unutar obitelji/kućanstva, kakvi se mogu naći u onodobnoj Veneciji i drugdje u Europi. Ipak, takva mogućnost ne smije se isključiti, jer ženska služinčad bez ikakvih svjedoka teško da je imala šansu dobiti parnicu protiv uglednog vlastelina. Ova pretpostavka može bar djelomično bit potkrijepljena jednim kaznenim postupkom koji svjedoči o nasilju unutar obitelji.

Naime, godine 1319. vladika Ana de Gondola dobila je parnicu u kojoj je tražila rastavu od svog muža propter ipsius perversam condictionem et nequiciam et propter magnum malum quod ei indebite facit. Treba naglasiti da kazneni spisi srednjovjekovnog Dubrovnika bilježe relativno velik broj seksualnog nasilja pučana nad ženskom poslugom.

izvor: Gordan Ravančić, ženska posluga u dobrostojećim obiteljima srednjovjekovnog Dubrovnika; Dubrovačke prostitutke na izmaku srednjeg vijeka

TAJNE MUZEJA: “Orali smo i nemam čizmice…” Pisala je majka učitelju kako bi od škole ispričala sina Matiju

Slasni paprikaš s mesom pečenim na roštilju obično se pripremao jer je meso trebalo brzo potrošiti