Odlučan u ideji da Hrvatska treba prekinuti veze i s Bečom i s Peštom i oslanjajući se samo na sebe obnoviti vlastitu državu koja ima svoj legalitet od srednjovjekovnog razdoblja, još za života nazvan je Ocem Domovine.
Ante Starčević je bio hrvatski političar, publicist, književnik i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma. Rođen je 23. svibnja 1823. u Žitniku kraj Gospića. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a teologiju, povijest i filozofiju je studirao u Pešti, gdje stječe i doktorat filozofije.
O njemu je napisano bezbroj znanstvenih radova i teza. Njegov lik i djelo i danas se obilato iskorištava kao sredstvo javnog poziva na djelovanje pogotovo prisutnog kod različitih političkih stranaka.
Ipak, Starčević je imao i drugu, široj javnosti manje poznatu stranu, onu pjesničku. Nakon svršetka gimnazije počeo se baviti književnim radom i prvi put se pojavljuje 1845. godine sa svojim literarnim radovima u Gajevoj „Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj“ pod pseudonimom A. V. Rastevčić.
Kako navodi Zlata Derossi u znanstvenom članku “PJESME ANTE STARČEVIĆA 1823. – 1896.”, njegove se pjesme tematski i po pristupu motivima mogu podijeliti u dvije velike grupe: lirske pjesme, koje je objavljivao na počecima svoga pjesničkog djelovanja, i satirične pjesme, koje je objavljivao u svojim zrelim godinama, kada su njegovi pogledi na život i na hrvatsku opću problematiku bili već potpuno formirani u svojoj beskompromisnosti, jasnoći i dorečenosti.
Njegov poetski rad, međutim, ostao je donekle u sjeni njegovih političkih rasprava, članaka i eseja, a pogotovo je nedovoljno osvijetljen njegov rad na stihovanoj satiri.
Derossi je u svom radu nastojala osvijetliti i tu stranu bogatoga Starčevićeva stvaralaštva, kako bi se za njegove pjesme našlo mjesto u hrvatskoj poeziji njegova doba i odredilo po osobnoj prosudbi značenje Starčevića kao pjesnika za naš današnji kulturni i književni trenutak.
Povodom godišnjice njegova rođenja, donosimo isječke iz njegovih pjesama.
San i istina
Snu i srieći, o gospoje,
Nemoj nikad vierovati,
Ako želiš lice tvoje,
Ruži slično viek da cvati.
Podertini Solina
Oj jesi li to ti, moj Soline,
Nedobitan koj si perkosio
Lukavštini svih Gerkah smionih,
I svoj sili Rima ohologa.
Je li ovo danas stanje tvoje,
Tvoja možnost, tvoja veličina?
Graničar
Zato, care, ti se ne boi,
Što hiljada za teb’ mre,
I, veselo ide u boj,
Neusmičuć dok kerv vre,
Jer graničar ljubi svog
Cara blagog premilog.
Odziv od Velebita,
Što sokoli jedno gniczdo grade,
Jedno gniezdo za sve sokolove,
Ono ti je jedna domovina,
Samo jedna za svu braću našu,
Koju će nam sakupiti bane,
Pobratime, Dalmalin Dragije,
Dobri glasi, pobratime dragi,
Dobri glasi, a bolje ti bilo!
Bor zeleni koga si vidio,
Baš u Lici s onkraj Velebita,
Ono ti je naša kruna svietla,
I gospodar od zemlje Harvatske,
Slavonic i sve Dalmacic:
Ono ti je Jclaćić Josipe,
Sada bane naše domovine.
Nakon 1848. godine Starčević više nije pisao lirske pjesme. Nastupile su godine apsolutizma, ilirci se povlače, dolaze nova vremena. To je doba Starčevićeva definitivnog prekida s ilirstvom, s iluzijama, s lirizmom, doba kada je on već potpuno formiran kao protivnik Beča i Austrije i kao snažna individualnost koja u svakom pogledu živi svoj vlastiti i intelektualni i politički i književni život, slijedeći samo svoje vlastite poglede
