in

Od antike, kroničari spominju zloglasnu čovjekoliku biljku Mandragoru, koja se može pronaći i na jednom mjestu u Hrvatskoj

Dojavi prijateljima

Foto: herbologiamistica

Mandragora je jedna od najstarijih čarobnih biljaka. U korijenu se može uočiti oblik gola čovjeka, kojemu su četiri glavne žile ruke i noge, zbog čega ju je Pitagora nazvao „anthropomorphon” (u čovjeka pretvorena biljka).

Narodna predaja kaže kako berač nije smio sam iščupati korijen, već bi njegov gornji kraj privezao crnome psu za rep. Psa bi potom nahuškao pa bi on trkom izvukao mandragoru pri čemu se čula potresna dernjava od koje bi se životinja srušila mrtva.

Berač mandragore je morao začepiti uši voskom, samo da preživi tu njenu neugodnu dreku.

Mandragora je ime biljnom rodu iz porodice pomoćnica (Solanaceae) od kojega jedna vrsta Mandragora officinarum Miller, raste samonikla u zemljama oko Sredozemnoga mora. Ima prizemno lišće, koje je do 30 cm dugačko, a do 12 cm široko.

Cvjetovi su hemafroditi i oplođuju ih insekti. Daje plodove slične mladim jabukama, žute boje, jabučnog mirisa. Od te vrste potječe mandragorin korijen , koji je 50—90 cm dugačak, a katkad više od 2’5 cm debeo. Omamljivog je mirisa, suh i naboran, iznutra bjelkast.

Cijela je biljka otrovna i sadrži 0,4-0,6 % vrlo otrovnih alkaloida, a najviše scopolamina, atropina i hiosciamina. Korijen mandragore podsjeća na ljudsko tijelo, zato su ga često i prikazivali u tom obliku, a plodovi podsjećaju na jabuku. Po obliku korijena se može razlikovati “muška” i “ženska” biljka.

Kritično ugrožena

U Hrvatskoj se može pronaći na Sniježnici u Konavlima ali je kritično ugrožena, prvenstveno zbog sakupljanja (tradicionalna medicina) i gubitka staništa.

Mandragora je svoj naziv dobila od dvije grčke riječi i znači: biljka opasna za stoku. Koristila se kao talisman, uzimala oralno ili su se od nje radile masti. Osim korijena koristili su se i plodovi biljke, poznati pod imenima ljubavne, Afroditine ili đavolje jabuke. Ima veliku ulogu u magiji zbog jakog halucinogenog efekta i čudne čovjekolike forme korijena.

Zbog toga je nastalo vjerovanje da ima natprirodne moći. Plodovi i korijen su bili sastavni dio “Flying ointments”, pripravak kojeg su koristile vještice u 15 stoljeću, što im je omogućavalo letenje na metlama kod astralnih projekcija. U Egiptu je bila jako cijenjena kod faraona na čijim se odorama često nalazio njezin motiv.

Mandragora je služila i protiv bolova kao anestetik, jer je jak narkotik i vjerovalo se da u većim količinama može izazvati ludilo.

Ipak, korijen se koristio i (pored magične upotrebe) za pravljenje ljekovite masti protiv reume, pa je tako rimski botaničar Dioskorid u svom djelu „De materia medica“, dao recept za njenu upotrebu- „potopi korijenje u vino i tako dobiveni sok sačuvaj, i daj ga kako bi izazvao bezosjećajnost onoga koji je posječen ili opečen“.

 

I drugi antički spisatelji spominju mandragoru kao preparat dobar za uspavljivanje pacijenata prije operacije, a da je korištena širom Mediterana potvrđuje i to što su je stari Egipčani smatrali poklonom vrhovnog boga Ra.

U današnjoj Grčkoj, i dalje se odvija “ritualna žetva” ove biljke. Čak je i veliki Shakespeare spominje u svojim dramama Romeo i Julija i Antonije i Kleopatra.

Mitovi oko Mandragore bili su jako neobični, vjerovalo se da prilikom čupanja ova biljka toliko jako vrišti, da onaj koji ju čupa mora umrijeti. Kada su u mračnom srednjem vijeku ljudi počeli saditi ovu biljku u Europi, vjerovalo se da može rasti samo ispod vješala gdje kaplje urin i sperma od obješenih. Zato Njemci mandragoru zovu i ,,čovječuljak sa vješala”.

 

Od davnina postoje različiti rituali vezano za iskopavanje ove biljke, pa je to najčešće radio pas, zbog straha od smrti. Jedan od rituala bio je da berači prvo naprave krug u zemlji te potom odsijeku stablo od korijena gledajući prema istoku.

Cijena mandragore je bila veća što je korijen sličio više ljudskom tijelu i imao izraženije spolne organe.

izvor: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena; agroturizam-konavle.hr

Prvi stihovi pjesnika A. V. Rastevčića, poznatijeg i kao oca domovine Ante Starčevića

Od prvog spomena plodnih vinograda Erduta prošlo je 615 godina, toliko bitnih da su ih branili kulama i utvrdama