Zlatna ili Medina rosa je rijetka sezonska pojava koja se pojavljuje svakih 20-tak godina. Smatrala se osobitim blagoslovom koja bi orosila selo ili dvorišta, bila je slatka kao med i kad bi poslije Jurjeva s vrha lipovih grana poškropila, trebalo ju je liznuti za zdravlje i blagoslov pri poslu i u životu.
Vjerovanje da svakih nekoliko godina pada zlatna rosa s vrha lipova drveta i da medom orosi selo i njive, vrlo je živo. Vjeruje se i da Đurđevska rosa ima osobite moći- naime, krave, blago i ljudi bosonogi moraju proći kroz rosnu travicu na Jurjevo te će tada biti zdravi, opisuje književnik Vid Balog naglašavajući kako je iz razgovora sa hrvatskim povjesničarom Radoslavom Katičićem dao naslutiti da je riječ o zlatnom trunju koje pada sa svadbenog stola ili zlatne grane.
Profesor Blaž Mađer bilježi vjerovanja o Đurđevskoj rosi iz Novigrada Podravskog: Na Đurđev dan ujutroprije izlaza sunca uzeo je vračar stolnjak na kojem su jeli na Fašnik, otišao u polje na livadu onoga čijem je kravama htio uzeti mlijeko, povlačio taj stolnjak po rosnoj travi tako dugo, dok je stolnjak bio mokar. Tada je stolnjak uzeo kući, iscijedio vodu iz njega i onda tu vodu dao tuđim kravama u hrani ili vodi popiti.
Ako su pak htjeli očuvati da nitko ne može uzeti mlijeko, učinili su isto, samo s tom razlikom, da su sa stolnjakom pobirali rosu po svojoj livadi i dali pojesti ili popiti svojim kravama. Dok krave dobiju natrag mlijeko, uzeo je vračar ugljen (drveni) sa ognjišta, načinio pomoću njega i vode-posebnu vodu.
Ovu je dao popiti kravi koja je izgubila mlijeko, ujedno ju je poškropio. Kad je to pravio i prekrižio vodu u zdjeli pri ognju izgovarao je:” U ime Oca i Sina i Duha Svetoga- Ja molim Boga, da natrag dojde njejino mlijko.”- To je radio dva puta, a onda je rekao:”Ače ne dojde moje krave mleko nazaj, onda ja pojdem drugim putem” (Ako neće krava ozdraviti s pomoću kršćanskih zaziva, poslužit će se praksom “stare vjere”).
Jurjevo
Jurjevo, Jurjevdan, Đurđevo ili Sveti Juraj/Đurđ kršćanski je blagdan, katolički 23. travnja i pravoslavni 6. svibnja, nekadašnji pastirski blagdan u znaku početka proljeća, poljodjelskih radova, unajmljivanja pastira, obilaska vinograda, konjskih utrka i blagoslova konja.
Prethodile su mu pretkršćanske antičke i slavenske proljetno-novogodišnje svetkovine. U Europi se obilježava u Engleskoj, Portugalu, Španjolskoj, Njemačkoj, Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Albaniji, Makedoniji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj i Cipru te među Romima.
Na hrvatskom području vjerovalo se da jurjevska kiša predskazuje rodnu godinu, da bdijenje i pijenje izvorske vode štiti od glavobolje i bolesti. Također i da jurjevsko bilje ima čudotvornu moć, stoga se njime gatalo i liječilo.
U jurjevsko predvečerje ophodi udavača zvani dodole, jurjašice ili prporuše, odnosno ophodi ženika đurđari, jurjaši, jurjevčani, kirolesi ili zelenjaki, vabili su proljetnu kišu i tjerali zle sile trubeći u kestenove, lijeskove ili vrbove
šaltve ili trubaljke/trubentice, bajajući, pjevajući i moleći pred svakom kućom, a ukućane darujući zaštitnim zelenim grančicama.
Po svršetku ophoda, jurjevsko stabalce uticali su na mjesni vis, raskrižje ili most, pokraj njega užižući krijes, olistalim grančicama simbolički udarajući ovjenčanu stoku s prve godišnje zajedničke ispaše, pregoneći je preko zapretene vatre kući i vijence joj bacajući na krovove stočnih nastamba.
Uvečer bi se pokraj rasplamsalog krijesa častili darovanim jajima, mesom i okruglim pecivima i oko krijesa plesali kolo, u očisnu vatru bacajući ljekovito bilje i dogorjelu je preskakujući.
