Godina 1102. smatra se jednom od prijelomnih, čija se važnost ističe sve do danas. Tada je potpisana Pacta conventa, sporazum između ugarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva kojim je u Biogradu na moru za kralja Hrvatske i Dalmacije okrunjen je Koloman
Time je, nakon smrti kralja Zvonimira 1089. i kratkotrajne vladavine Stjepana II. završena vladavina dinastije Trpimirovića.
S hrvatske strane, potpisale su je starješine dvanaest hrvatskih plemena. No, tko su ona bila? Čini se kao da su danas izgubljena u vrtlogu povijesnih događaja, da je od njih ostao samo spomen, a vladala su ovim prostorima od trenutaka dolaska Hrvata. Bila su to plemena čiji su starješine imale pravo birati kralja i činila su svojevrstan oslonac društva.
Plemena
Kačići, Gusići, Čudomirići. Šubići, Kukari, Lapčani i Karinjani, Mogorovići, Snačići, Lačničići (Lasničići), Poletčići, Jamometići (Jamometi) i Tugomirići (Tugomerići) samo su neki od naziva koji će u ovom, i člancima koji će tek biti objavljeni, biti predstavljeni a odnose se na imena plemena i njihovo podrijetlo.
No prvo, treba sagledati nešto širi kut njihova postojanja koje je u jednom trenutku pokušajima dekonstrukcije povijesti ovih prostora dovedeno u pitanje.
Trag postojanja plemena upravo je Pacta conventa, zapravo bilješka o ugovoru ugarskog kralja Kolomana s predstavnicima dvanaest rodova hrvatskog plemstva. Sačuvana je kao dodatak trogirskomu rukopisu (nastalomu 1380-ih) djela Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika (Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum) Tome Arhiđakona.
Ona govori o uvjetima pod kojima su predstavnici hrvatskog plemstva prihvatili Kolomana za svojega kralja. Mogli su u miru uživati posjede, bili su oslobođeni poreza i određena im je vojna služba u slučaju rata, te ih nabraja. Treba naglasiti i kako se o samom postojanju Pacte Convente i njezinom obliku među povjesničarima vodi rasprava no slažu se oko drugog traga o postojanju plemena.
Naime, prvi pouzdani spomen datira iz 1350. godine u ispravi za Vireviće koju je potvrdio Hrvatski sabor sazvan u Podgrađu u Lučkoj županiji. Tu je zapravo riječ o ispravi o parnici između cetinskih plemića i kneza Ivana Nelipčića.
Prema povjesničaru Šufflayju, plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske bila je staleška institucija čija je svrha bila obrana prava nižeg plemstva od nasrtaja moćnih feudalnih obitelji koji su iznikli iz tih širih rodova i počeli ih podvrgavati svojoj vlasti.
Pri ovome, treba naglasiti kako plemstvo u Hrvata nema ono značenje koje danas mnogi poistovjećuju s feudalcima. Plemstvo u Hrvata značilo je pripadnost plemenu – svaki pripadnik plemena bio je „plemeniti“, a posjedi plemena bili su „plemenština“.
Takav trend u Hrvata primijetio je još bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet, koji bilježi da Hrvati žive po svome, samostalno i nikome podložni, da su organizirani krvno-srodstveno (rod, pleme pa narod), te da imaju svoje vodstvo.
Ishodište i dugovječni temelj života u Hrvata bila je krvno-srodstvena zajednica, a ishodište i dugovječni temelj političkog života – kao i u mnogih naroda u povijesti, i onih povijesnih – bio je plemenska demokracija.
Bila su to plemena čija je svrha bila obrana prava nižeg plemstva od nasrtaja moćnih feudalnih obitelji. Bili su bliže narodu nego što se to čini, pa tako o njima i danas kod različitih kazivača pronalazimo legendu o tome da će Hrvatska ući u zlatno doba tek kada se dvanaest plemena ujedini. Tko su bila ta plemena, otkud su došla i koja je bila njihova sudbina, pročitajte u sljedećem nastavku.
