fbpx
Tad se kod Osijeka odlučivalo o sudbini Rimskog carstva: legije su vodile bitku toliko krvavu da su i carevi zaplakali
Ritam vremena

Tad se kod Osijeka odlučivalo o sudbini Rimskog carstva: legije su vodile bitku toliko krvavu da su i carevi zaplakali

11.07.2018. Ured za blaga i misterije

Vojske su postavile bojni redove  u ravnici kod Murse.  Linija nasuprot linije, Magnencije je lijevo krilo svoje vojske oslonio na Dravu, a Konstancijeve snage uz rijeku su se poredale desnim krilom. 28. je rujna 351. godine i rano je popodne. Počinjala je odlučna, jedna od najkrvanijih bitka kasnog rimskog carstva. Bila je toliko krvava da vojna moć čitavog carstva dovedena u pitanje.

Pomalo je ovo zaboravljena povijesna epizoda koja se događa u vremenu prije postojanja grada Osijeka, kada je na području današnjeg Donjeg grada postojala rimska kolonija Aelia Mursa.

Bogata i organizirana, nastala je na močvarnom području kao vojnički logor i danas o njoj govori mnoštvo areholoških nalazišta i zapisa koji poput vremenskog stroja vraćaju u prošlost. Mursu spominje i car Hadrijan koji joj oko godine 124. daje status kolonije što privlači narod i veterane.

U rimskom carstvu već neko vrijeme trajao je građanski rat. S jedne strane nalazi se uzurpator koji se proglasio carem, vojskovođa barbarskoga podrijetla Magnencije. S druge, Konstancije II, brat vladajućeg cara na Zapadu Konstanta kojeg su ubile Magnencijeve čete.

Početak bitke

Nakon mjeseci manevriranja, dvije vojske konačno su se susrele i tu se vraćamo na početak ove priče. Glavnine obje vojske bojni su red postavile u ravnici kod Murse. Povjesničar Hrvoje Gračanin koji je bitku proučavao opisuje kako je Konstancije na raspolaganju imao čak 80 000 vojnika, dok je Magnencije za boj mogao odvojiti tek 36 000 vojnika.

Brojčana razlike možda se čini velikom, no kod antičkih vojski ona nije bila presudan faktor budući da je uvježbanost, iskustvo i disciplina često bila važnija nego samih brojki.

“Prema uobičajenoj vojnoj taktici, obje su strane svoje konjaničke odrede smjestile na bokove, ali je Konstancije bio u priličnoj prednosti, jer je njegovo konjaništvo bilo mnogo snažnije i brojnije tako da se bojni red carevoga lijevog krila pružao znatno izvan neprijateljskih linija. Konstancijevi strijelci, među kojima su se isticali Armenci na konjima, zajedno s lako naoružanim pračkarima nalazili su se iza prve crte bojnoga poretka.” Bilježi Gračanin i dodaje kako se pješaštvo nalazimo u sredini bojnog poretka.

Ipak, do bitke nije došlo odmah i obje vojske krzmajući su stajale jedna nasuprot drugoj. Magnencija je na oklijevanje vjerojatno nukala njegova brojčana inferiornost, dok se Konstancije pribojavao potpunoga sloma svojih snaga u slučaju poraza.

Ipak, negdje u kasno popodne Magnencije je prema kasnijim tvrdnjama neprijatelja čarolijama, poganskim žrtvama i zazivanjem demona obodrio svoje vojnike, došlo je u kasno poslijepodne do bitke koja je potrajala sve do duboko u noć.

Gračanin opisuje kako je odmah na početku bitke  Konstancijevo konjaništvo u obuhvatnome manevru udarilo na slabije desno krilo Magnencijeve vojske i, potisnuvši ga na središte, dovelo u pomutnju čitav neprijateljski bojni red koji je uzmaknuo prema Dravi.

Magnencije, koji je držao vrhovno zapovjedništvo upravo na desnome krilu, zamalo da je pao u zarobljeništvo no uspio se spasiti tako što se prerušio i pobjegao s bojišta.  Njegov je zapovjednik konjaništva (magister equitum) Romul preuzeo na sebe nastavak borbe.

Iako je povezanost Magnencijevih linija bila je slomljena, pojedine su čete i dalje samostalno borile. Osobito žestoko opirali su se smioni Germani. Ipak, naposljetku su podlegli pod nesmiljenim strelicama istočnjčèkih strijelaca na konjima i u opetovanome jurišu oklopljenih konjanika – njih je Konstancije bio ustrojio po uzoru na perzijske katafrakte – koji su u nezaustavljivome galopu gazili i sjekli sve pred
sobom.

Upravo su konjaničke postrojbe donijele Konstancijevoj strani odlučujuču prevagu. Neprijateljski tabor bio je zauzet sa svom
prtljagom, dok je velik dio Magnencijevih vojnika, “kao stado volova ili marve”  stjeran u rijeku, gdje ih je snašla smrt.

Gračanin pronalazi i detalje koji iz današnje vremenske razdaljine djeluju poput filma koji se nekad davno dogodio.

U bujicama Drave vjerojatno je stradao i magister officiorum Marcelin koji je nakon boja netragom nestao. On nije bio jedini Magnencijev visoki zapovjednik koji je poginuo. Život je izgubio i magister equitum Romul. Njega je u bojnoj vrevi strijelom teško bio ranio zapovjednik armenskih strijelaca na konjima Menelaj. No, Romul se nakon ranjavanja povukao iz bitke tek pošto je osobno usmrtio svoga ranjavatelja da bi zatim podlegao nanesenim ozljedama.

Navodno su zapovjednici i na jednoj i na drugoj strani počinili mnoga djela osobnoga junaštva, a svojim su primjerom nagnali vojnike da se dugo bore s nesmanjenom silinom. Dakako, to je za posljedicu imalo teške žrtve, osobito u redovima poraženih magnencijevaca, nad kojima je izvršeno pravo krvoproliće.

Kad se Konstancije iduće jutro uspeo na obližnje brdo, mogao je vidjeti kako je ravnica u blizini Murse prepuna tijela poginulih, a da rijekom plutaju nebrojeni leševi. Pripovijeda se da je tada otvoreno briznuo u plač, manje se radujući i, a više tugujući nad sudbinom ubijenih.

Car je smjesta zapovjedio da se svima poginulima, bez razlike je li se radilo o neprijatelju ili ne, osigura dostojna sahrana, te da se ranjenicima pruži skrb i liječnićka pomoć.

Osim toga, preživjelim je Magnencijevim vojnicima zajamèio nakon predaje oprost. Brojčani pokazatelji jasno upuæuju na to da se radilo o jednom od najkrvavijih bojeva carskoga razdoblja. Nemoguænost da se zaustavi neobuzdano prolijevanje krvi Konstancija je koštala 30 000 vojnika, a Magnencija 24 000.70 No, dok je zakonitu caru ostalo još 50 000 boraca, za protucara je ovaj poraz značio gubitak 2/3 njegovih snaga i najavio je konačan slom. 

 

 

Hrvoje GraČanin (Filozofski fakultet – Odsjek za povijest, Zagreb) BITKA KOD MURSE 351. I NJEZIN ODJEK